U četvrtak je iz štampe izašla knjiga ‘Na tragu krvnika’, koju je napisao novinar i urednik vanjske politike uglednog Guardiana Julian Borger.
On je neko vrijeme bio dopisnik Guardiana s Balkana, a u knjizi je detaljno opisao lov na Ratka Mladića i Radovana Karadžića, kao i pozadinu hapšenja i izručenja Slobodana Miloševića Haškom tribunalu.
Guardian je odmah po izlasku knjige objavio duži isječak koji govori o bijegu i skrivanju Ratka Mladića u Srbiji od 1997. do 2011. godine.
Glavna teza teksta je da se Mladić punih 14 godina skrivao u Srbiji te je tokom većine tog perioda, pogotovo na početku, iza sebe imao logističku i financijsku potporu srpske vojske (tada još jugoslavenske) te određenih pojedinaca u srpskoj obavještajnoj službi BIA (Bezbednosno-informativna agencija). Na početku svog bijega, do pada i izručenja Slobodana Miloševića (2001) Haškom tribunalu Mladić je živio praktički kao car, seleći se između vojnih odmarališta i lovišta te svog doma u elitnom dijelu Beograda na Košutnjaku.
Dane je provodio s ‘vojnim drugovima’, igrajući šah i stolni tenis, dok je u Beogradu često bio viđen u restoranima i na nogometnim utakmicama. Štoviše, država se toliko brinula za njegovu sigurnost da je cijela jedinica od stotinjak vojnika na čelu s pukovnikom Jovom Đogom bila zadužena samo za Mladića. Čovjek koji je, između ostalih zvjerstava, odgovoran za genocid u Srebrenici, opsadu Sarajeva i masakr u Škabrnji, u to je vrijeme imao svog vozača, kuhara te ličnog konobara.
Ali, kada je u Beogradu došlo do smjene vlasti, vrijeme lagodnog života na otvorenom je prestalo. Srbija, tada još u državnoj zajednici s Crnom Gorom, donijela je zakon o suradnji s Haškim tribunalom te je Mladić pobjegao iz Beograda u vojnu bazu Krčmar pokraj Valjeva, iz koje ga je država, pod punom vojnom pratnjom, jedva iselila na drugu lokaciju. U tom trenutku se njegova logistička podrška preko noći s gotovo cijele vojske svela samo na bivše, njemu podređene zapovjednike iz rata. Mladić je preselio u stan u Novom Beogradu te je iz njega izlazio samo na šetnje sa svojim sinom Darkom. Postao je vrlo oprezan, čak i paranoičan, a od svojih je pomagača zahtijevao mnoštvo stvari, od toplog mlijeka i meda svako jutro do isključivo svježih namirnica koje su kupovali na različitim lokacijama kako ne bi bili sumnjivi.
Kada je 2003. likvidiran premijer Zoran Đinđić, čovjek koji je nastojao okrenuti Srbiju na novi, europski put, pokrenuta je akcija Sablja u kojoj je provedeno preko 13.000 hapšenja te se Mladić u panici navodno sklonio u beogradski kvart Topčider, poznat po vojnim barakama i mnoštvu tunela iskopanih još za Titova vremena. Tamo su 2004. godine pod nerazjašnjenim okolnostima ubijena dvojica vojnika – sumnja se da su vidjeli Mladića i to platili životom.
Koliko su Mladić i njegov najuži krug pomagača bili okrutni, pokazuje metoda kojom su osiguravali šutnju onih koji su sudjelovali u njegovom skrivanju. Tim bi osobama poklonili uramljene slike njihove djece te izlistali dnevni raspored članova njihove porodice, time jasno iznoseći prijetnju da će bilo kakav čin “izdaje” Mladića za posljedicu imati smrt najbližih ljudi onog koji se to usudi napraviti.
Usprkos prijetnjama, život za Mladića bio je sve teži – 2005. boravio je u Ulici Jurija Gagarina u Beogradu kada je krajem godine uhićen njegov glavni pomagač Jovo Đogo i osam drugih osoba koje su pomagale u njegovu skrivanju. Mladić je nedugo potom, sljedeće godine, u panici pobjegao u stan svojeg šogora Krste Jegdića u Beogradu, iz kojeg ga je ovaj na inzistiranje svoje prestrašene žene “preselio” u naselje Mala Moštanica, nedaleko od Beograda.
Tamo ga je iste godine tražila BIA, ali su tokom operacije bučno pretraživali krivu kuću, dok je Mladić promatrao iz susjedstva te nakon toga pobjegao. Jedan strani istražitelj koji je bio uključen u lov na Mladića tvrdi da je akcija bila ili monumentalno glupa ili namjerno smišljena kako bi se napravio šou za glavnu hašku tužiteljicu Carlu Del Ponte te upozorilo Mladića da se skloni.
Možda i najzanimljiviji dio Guardianova teksta je taj koji opisuje zašto Mladićevi pomagači i porodica nikada nisu izdali njegovu lokaciju. Autor tvrdi da su moćnog zaštitnika imali u FSB-u, ruskoj tajnoj službi koja je Mladića štitila zbog povezanosti Moskve sa Srbijom, ali i zbog straha što bi mogao ispričati o ruskoj potpori Republici Srpskoj tokom krvavog rata u BiH.
Miodrag Rakić, čovjek koji je bio na ćelu potrage za Mladićem tokom vladavine Borisa Tadića, ispričao je autoru kako bi se odvijale stvari kada bi se približili nekoj od osoba iz Mladićevog kruga: “Svaki put kada bismo nekog od njih gotovo nagovorili na suradnju, pozvali bismo ih u rusku ambasadu iz koje bi se vratili prestrašeni, bez želje da nam pomognu.”
Rakić drži da su Rusi Mladićevim pomagačima redovno isplaćivali određene svote novca kako bi im olakšali skrivanje generala optuženog za ratne zločine. I sam se Rakić suočio s prijetnjama – kada je 2008. godine u tajnosti putovao u Haag da bi na jednom sastanku razgovarao o slučaju Mladić, na povratku ga je dočekao jedan od srpskih obavještajaca odan Mladiću te ga upozorio da će mu porodica biti ugrožena ako bude surađivao s Haškim tribunalom. Kada je Rakić zanijekao da je bio u Haagu, dotična mu je osoba napisala imena svih ljudi koji su bili na sastanku, uključujući njihov raspored oko stola. Od tada do svoje smrti u 2014. (od raka), Rakić je uvijek bio u pratnji najmanje dva čuvara.
Nakon tog događaja, Rakić je bio uvjeren da samo FSB ima potencijal prodrijeti tako duboko u Haško sudište te je s tim zaključkom 2010. u Moskvi suočio i Nikolaja Patruševa, bivšeg šefa FSB-a i tajnika ruskog Vijeća sigurnosti. Patrušev je odgovorio da je zaštita Mladića naložena iz viših krugova – budući da je u Kremlju od njega više pozicioniran bio samo Vladimir Putin, mogao je misliti samo na njega, navodi se u tekstu. “Razgovarat ću sa šefovima i vidjeti što se može učiniti, rekao je Patrušev Rakiću. Što god da je rekao, urodilo je plodom jer su Rusi nedugo potom prestali čuvati leđa Mladiću.”
Napokon, 2011. godine, bolestan i praktički napušten od svih, Ratko Mladić uhapšen je u trošnoj kući u selu Lazarevu, fizički samo ljuštura grdosije od čovjeka koji je nekad bio. Navodno je preživio srčani udar, ali nije otišao u bolnicu iz straha da ga ne uhapse. Kod njega je pronađen i pištolj, ali oslabljeni ratni zločinac više nije imao snage ni da se ubije, makar je često tvrdio da ga živa uhvatiti neće.
Prije nego je izručen u Haag, Mladiću je bilo dozvoljeno da na 45 minuta posjeti grob svoje kćeri Ane koja se 1994. godine ubila u svojim dvadesetima. Njezin je tadašnji dečko, mladi doktor i aktivist za ljudska prava Ratka Mladića smatrao ratnim zločincem i kriminalcem te se nije htio ženiti za Anu ako se ne odrekne svojeg oca. Ana to nije htjela učiniti, ali ni odustati od svog sna o braku i ljubavi te se ubila omiljenim pištoljem svog oca.
Sudeći po tome kako se kasnije razvijao njegov život, Ratko Mladić Aninu smrt nikada nije prežalio te je potpuno potonuo u teorije zavjere i godinu potom naredio izvršenje genocida u Srebrenici u kojem je pobijeno preko 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka (do danas su pobrojane 8372 žrtve).