Manijak u želji za krvlju. Poremećena ličnost. Sistematski ubijao Bošnjake. Logor Luka Brčko, mjesto sjećanja na zločin. Dva metka u potiljak.
“Srpske snage su 3. maja zauzele bolnicu u kojoj sam ležao i odakle su nam, nakon možda šest dana, rekli da ćemo biti otpušteni kao da smo izliječeni. Potrpali su nas u jedan kombi i prvo odvezli pred policiju u Brčkom, gdje je ušao vozač da vidi, kako je rekao, gdje će s nama. Nakon 10 do 15 minuta nas je odveo u ‘Luku’. Mnogi nisu znali šta je tamo, ali kada sam vidio ogroman broj civila, shvatio sam da je to zatočeništvo. Odveli su me u hangar, gdje sam vidio dosta svojih prijatelja. (…) Kada su ponovo došli, postrojili su nas i tražili mene. Međutim, na moju sreću i nesreću drugog, našli su čovjeka sličnog meni, kojeg su izveli i mi ga više nismo vidjeli. Ne znam šta se s njim dogodilo jer nismo čuli pucanj. Odmah sam shvatio da je prvi dio hangara otprilike stratište gdje su ljudi odvođeni i ubijani, a tako se i dogodilo. Sutra navečer ušao je Goran Jelisić i uveo Stjepana Glavočanina, kojeg sam jedva poznao jer je bio isprebijan. Jelisić nam je rekao da je on jedan od onih koji su silovali srpsku curicu od sedam godina. Smogao sam hrabrosti i kasnije pitao Stjepana šta mu se desilo, na šta je rekao da je pošao ocu cigara da kupi kad su ga uhapsili. (…) Nešto kasnije Jelisić je ubio Stjepana ispred hangara. Izveden sam na strijeljanje, vjerovatno jer sam tada stajao do vrata. Izveli su me pred logor, dobro se sjećam, postavili su puškomitraljez i jedno pokretno vozilo na kojem je pisalo ‘Šešeljevi četnici’. Naišao je neki čovjek s kapom na glavi i pitao ih šta će sa mnom, a oni su mu odgovorili da je naređeno da me likvidiraju. Ne znam ko je bio taj čovjek, ali me je spasio. On je rekao: ‘Tog ne smijete jer nam još treba. Izvedite čovjeka preko 50 godina“. Ovako nam je svjedočio Džafer Deronjić o strašnim mučenjima u logoru „Luka“, nakon kojeg je prebačen u logor „Batković“ kod Bijeljine.
Za Luku se može reći da je bio logor u klasičnom smislu te riječi. Nije posjedovao ni najminimalnije uslove za smještaj. Izjave ukazuju da je počeo sa radom 02. maja 1992. Godine. Većina preživjelih logoraša navodi da je otvaranje Logora bilo 7. ili 8. maja, no da se i tih dana mogla vidjeti krv osušena na hangarima. U logor Luka dolazila je razna vojska. Izvodila je koga je htjela i ubijala kako je htjela i dokle je htjela. Da bi ubijanju dali neku formu, izmišljali su „igre smrti“. Omiljene igre srpskih ubica su bile: „ruski rulet“ i „ples smrti“. Prva je započinjala tako što bi četnici uvečer utjerali auto u hangar a potom okupljenim zatvorenicima naredili da trče u krug. Za vrijeme trčanja, udarali bi ih palicama, sabljama i drugim predmetima. U jednom momentu bi se čula naredba: „STOJ“. Zatim bi palili svjetla na autu. Onaj ko je bio obasijan svjetlošću farova bivao je osuđen na smrt.
Poseban vid sadističkog zlostavljanja predvodio je Goran Jelisić – Srpski Adolf. Sam je ubio veliki broj ljudi. Za desetine zvjerskih ubistava postoje svjedoci. Međutim, svi mi raspolažemo vrlo siromašnim informacijama o ovom zločincu. Brčanski krvolok rođen je 7. juna 1968. u Bijeljini. Nakon što je rano napustio školu, u prvoj godini srednjeg obrazovanja, obučio se za poljoprivednog tehničara. 1991. godine, učestvovao je u ratu u Hrvatskoj, gdje je zarobljen. Iz zarobljeništva je pobjegao. Od 1995. godine u braku je sa Monikom Ilić – Simonović sa kojom ima muško dijete. Patio je od poremećaja ličnosti, graničnog tipa sa narcističkim i antisocijalnim karakteristikama.
DA LI JE UOPĆE IMAO DUŠU
Tokom većeg dijela mjeseca maja 1992, Goran Jelisić je bio na dužnosti u logoru Luka i sebe je nazivao “srpskim Adolfom”. U maju ‘92., sa namjerom da uništi veći ili značajan dio bosanskog muslimanskog naroda kao nacionalne, etničke ili vjerske grupe, sistematski je ubijao muslimanske zatočenike na prostorima autobuskog poduzeća “Laser”, stanice Policije Brčko i u logoru Luka. Govorio da je došao u Brčko da ubija Muslimane i često davao na znanje muslimanskim zatočenicima i ostalima koliko je Muslimana ubio. Prema svjedočinjima, morao da pobije 20-30 Bošnjaka kako bi jutarnju kahvu popio. Jelisić je tokom svakog dana, u periodu dok je bio u logoru Luka ulazio u glavni hangar u kojem je bilo zatočena većina logoraša i pitao koga će ispitivati. U njegovoj pratnju su se često nalazili vojnici. Tokom ispitivanja on je birao, tukao, pucao u njih i ubijao. Najčešće je pucao u glavu ili u leđa, sa male udaljenosti. Tijela su se poslije uklanjala na različite načine, često su ostali zatvorenici morali pomagati u njihovom uklanjanju. Tijela su bacana u Savu ili odnošena u masovnu grobnicu Farma pomoću Bimeksove hladnjače. Ni u jednom takvom slučaju Jelisić nije pokazao sažaljenje i milosrđe. Posebnu sklonost ka ubijanju i mučenju je ispoljavao spram onih koji su molili za milost, gdje ni u jednom takvom slučaju nije poštedio žrtvu. Ubistva je uvijek izvršavao na identičan način. U logoru Luka je sa entuzijazmom počinjavao svoje zločine, koji su mu davali osjećaj moći nametanjem vlastite krivnje bespomoćnim žrtvama i raspolaganja nad njihovim životima i smrti.
Kakav je zločinac Goran Jelisić bio, najbolje ilustrira svjedočenje preživjelog logoraša O.K.:
„Otpočelo je ispitivanje. Valjda da me zaplaše, doveli su trojicu zatvorenika. Goran im je postavljao pitanja: „MUP, HOS, Zelene beretke“. Momci su ćutali. Goran ih je počeo tući. Padali su pred udarcima. On je postavljao pitanja. Zatim je izvadio škorpion i pucao u njih. Bez imalo uzbuđenja, kao nekome kome je to postalo rutina. Ubio ih je svu trojicu, pred mojim očima. Onda se obratio meni, onako usput rekavši da ih je od jutros, tog 15. Maja 1992. god. ubio 83. Pomislio sam da ću ja biti 84“.
Žrtve bi unutar upravne zgrade bile podvrgnute isljeđivanju u kojem je Jelisić većinom učestovao i tokom kojeg bi žrtve bile teško premlaćivane, uglavnom pendrecima i palicama. U policijskoj stanici nakon isljeđivanja, žrtve bi bile predate Adolfu koji bi ih odveo u jednu uličicu u blizini policijske stanice. Tu bi ih pogubio, sa dva metka u potiljak koristeći prigušivač. Zatim bi došao kamion da pokupi tijela. U logoru Luka zatovrenike bi tjerao da odu do ugla zgrade gdje bi ih potom likvidirao sa jednim ili dva metka ispaljena iz neposredne blizine u potiljak ili leđa. Neke od žrtava bivale su ubijane i prije nego što bi stigle do upravne zgrade, tako da su ostali zatvorenici bivali očevicima zločina. Drugi zatočenici su ubijeni sa jednim ili dva metka u stražnji dio glave dok su klečali iznad jednog šahta u blizini kancelacije gdje su vršena isljeđivanja. Admir Didić je izjavio, da je tokom premlaćivanja uvijek prisustovao jedan zvaničnik po nadimku Kole (Konstantin Simonović) i Monika (Monika Ilić-Simonović), djevojka Srpskog Adolfa.
Tako je brčanski krvolok Nazu Bukvić brutalno pretukao, te je vezao sa grupom policajaca za saobraćajni znak. Ova grupa je dugačkim palicama Bukvićevu udarala cijeli dan. Odjeća žrtve je bila poderana i prekrivena krvlju. Te noći vraćena je u hangar sva u modricama, stenjući od bola. Goran Jelisić ju je sljedećeg dana pogubio.
Jedan od zaštićenih svjedoka je izjavio : „Onda Goran poziva jednog od nas. Naređuje mu da se sagne. Onda mu je naredio da liže balijsku krv. Ova momak počinje da liže krv. Zatim ga Goran haldnokrvno ubija sa prigušivačem. Pucao je u glavu. „
„Adolf je najveći koljač i ubica. Sam je rekao da je do 14. maja ‘92. god. ubio 175 muslimana. Dodao je da mora za narednih dana ubiti još 25 ljudi kako bi namirio na 200 ljudi“ (zaštićeni svjedok).
„Mučili su nas na razne načine“ kaže Hasib Agić „Izveli su strarca i mladića da se šamaraju. Naredili su nam da stanemo uza zid i gledamo. Goran Jelisić je držao pendrek u ruci i naredio starcu da udari mladića šakom po licu. Starac je to uradio. Naredio je zatim, da mladić udari starca. Mladić je to uradio. Goran je dreknuo: „Jeb'li majku svoju, što tako slabo udarate, Srbina bi tukli jače.“, pa ih je udario pendrekom po leđima. Starac reče mladiću „Udari me jače“, a mladić njemu: „Udari ti mene“ Starac ga udari. Goran je ponovo udario starca po leđima i rekao: „Vidiš kako bi ti Srbina udario“. Nakon ovog para izveo je novi par, da se tuče. Pa opet novi“.
Goran Jelisić se zatočenicima predstavljao kao upravnik logora Luka. Zatočenici su mu vjerovali da je šef, ili barem osoba na položaju, jer je upravo on naređivao vojnicima u logoru. Međutim, nikada se nije predočilo, ali ni dokazalo kome je Jelisić bio odgovoran. Nikada nije ni predočen komandni lanac unutar kojeg je on djelovao, kojim je paravojnim formacijama pripadao. Prema svjedočenjima, postojao je neki komandant koji mu je bio nadređeni. Taj komandant se pojavio oko 16-19 maja i raportirao te izdao naredbu da se zatočenici ne ubijaju, jer će biti korišteni za razmjenu. Podaci koji govore o Jelisiću pokazuje da ni sam nije bio neki heroj. Da bi izbjegao odlazak na front, sam se je ranio.
Goran Jelisić „srpski Adolf“, je iz Brčkog pobjegao 19. maja 1992. godine. Poslije njegovog odlaska došlo je do promjene u logorskom režimu, okrutno postupanje prema zatočenicima nije bilo tako često i navodno je bilo manje ubistava.
22. januara 1998. godine pripadnici SFOR-a su ga uhapsili u Bijeljini, te je prebačen u Den Haag na suđenje. 26. januara 1998. godine, na prvom pojavljivanju pred sudom Goran Jelisić je izjavio da se ne osjeća krivim. Govorio je: „Ne želim se izjašnjavati krivim o optužnici jer je puna bljuvotina i nebuloza“. Tokom daljnjeg procesa, priznao je krivicu za petnaest zločina protiv čovječnosti i šesnaest slučajeva kršenja zakona i običaja ratovanja, ali ne i za genocid. Bilo je tu raznih nebuloza u iskazima o njegovom ratovanju u Hrvatskoj. To su uvijek bile kontradiktorne izjave. Jelisićeva odbrana se na sudu branila tvrdeći da je krvolok imao dobre odnose sa Muslimanima. Govorili su i o tome, kako prije rata nikada nije vođen krivični postupak protiv njega, te da je u vrijeme rata u BiH bio zaveden nacionalističim idejama. Nije se iskuljučila ni priča o tome, kako je otac maloljetnog djeteta. Međutim, 19. oktobra 1999. godine Sud je izrekao presudu, oslobađajući ga za genocid. Optužen je na 40 godina zatvora. Više nije imao priliku nazivati Bošnjake balijama iliti Turcima, nego je postao mrav, koji se čupao na račun banalnosti zla. Prebacivao je krivicu sa jednog na drugog zločinca. Goran Jelisić, Srpski Adolf proglašen je krivim za: ubistva Hasana Jaševića, Ahmeta Hodžića ili Hadžića, Jasminka Čumurovića, Huse i Smajla Zahirovića, Naze Bukvić, Muharema Ahmetovića, Stipe Glavočevića, Novalije (nepoznato prezime), jedne neidentifikovane osobe u blizini policijske stanice, ubistvo jednog mladića u Šinteraju, te Suada Hadžića i Adnana Kucalovića.
Za krađu novca: Zejćiru Osmiću, Enesu Zukiću, Arminu Drapiću,
Za nanošenje tjelesnih povreda braći: Zejćiru i Rešadu Osmiću, te Muhamedu Bukviću.
29. maja 2003. godine prebačen je u Italiju na služenje kazne. Prema posljednjim saznanjima, Jelisić u Italiji piše knjigu o suživotu. Prema tim tvrdnjama, spreman je razgovarati o svim zločinima koje je počinio. Vrlo inteligentan, te prijatan u razgovoru. A.H. čijeg je člana porodice krvolok ubio kaže: „Ne želim da pričam o njemu. Za mene nije čovjek, nego životinja“.
Njegova supruga Monika Simović-Jelisić je u bjekstvu. Poznata je pod nadimkom Djevojčica monstrum. Ovako je Jelisićeva sudbina ubijanja balija, ili Turaka kako je on to nazivao, završila svoju farsu. Međutim, ideje Jelisića se još uvijek mogu vidjeti širom Bosne i Hercegovine. Možda zato što je bio kopija velikog ubice, ili možda zato što je brčanski SDS trebao jednog poremećenog čovjeka da ubija nevini narod. Isto kako je došao, tako je i otišao. Munjevito i sa žalosnim kricima. Upravo tada SDS-u više nije ni trebao. Više se nije spominjao Srpski Adolf, nego manijak u želji za krvlju. Na kraju nam i Džefer Deronjić to potvruje riječima: „Ja ne znam kakav je to čovjek bio i da li je uopće imao dušu. Nikad nije ušao u hangar a da nekoga nije pretukao ili ubio“.
RATKO MLADIĆ U SPOMEN
2008. godine, Udruženje nestalih, ubijenih i nasilno odvedenih Bošnjaka Brčko distrkta, je pokušalo ući u hangare Luke. Međutim, vlasti koje su i tada držale Luku nisu dozvolile da se priđe Luci, nego samo na prilaznu kapiju. I pored svih optužbi naroda prema čuvarima Luke, svjedoci žrtava nisu mogli ući u teritorij konc-logora.
2009. godine, upravnici Luke su odlučili da žrtvama barem dozvole da uđu u teritorij, ali ne i da pogledaju hangare, pravdavajući se time da se „Nema tu šta vidjeti“.
2010. god. Logoraši Bosne i Hercegovine postavili su na hangar Luke Spomen-ploče, čime je udaren temelj za daljnji postupak u ostvarivanju ideje Luke kao muzeja genocida.
2011. vlasti su konačno odobrile i dale 100m prvog hangara Luke za Sobu sjećanja. Tako se donekle i ova farsa završila. Nikada dovoljna, ali nikada ni ostvariva želja. Nikome pojedinačno nisu potrebne sobe-sjećanja, ali su potrebni historiji naroda, da se nikada ne zaboravi Goran Jelisić, Monika Ilić-Simonović, SDS, i protagonisti ovakvih ideja u Bosni i Hercegovini.
Privlači me jedno sjećanje. 2008. god. prolazeći pored Luke na Dan sjećanja u tom sokaku pogledao sam na jedan prozor. U sobi te kuće na zidu je stojala slika ratnog zločinca Ratka Mladića. Iako se Disktrikt uvijek pocrtava za mulitikulturalnošću Bosne i Hercegovine, ovom slikom pokazalo se, da je multikulturizam umro i u Brčkom. Za njih heroj, a za nas ubica. O statistici ubijenih žrtava se više i ne govori, ali svake godine Brčaci se njih prisjete slikama ubijanja nevinog Huseina Krše u starom zanatskom centru, od strane srpskog Adolfa.
Ruke mi drhte od dželata moga naroda, a oči pribijene na Meši Selimoviću: Čekali ste, htjeli ste da ostanemo zajedno. Tužni zbog smrti nedužna čovjeka. I vas se tiče ovaj zločin, jer znate: ko ubije jednog čovjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kada pogodi nekoga ko nam je najdraži.