Ovaj veliki umjetnik i inovator stripa zadnji put je sklopio oči nakon što je izgubio bitku s rakom 5. veljače 1996.
Isticati njegovu genijalnost masi vjernih štovatelja gotovo je neumjesno, ali nesumnjivo neophodno mlađim čitateljima i dobrom dijelu militantne kulturne kritike, koja nikad nije pokazala pretjerano oduševljenje za djela velikog bolonjskog umjetnika. Možda ona još nije shvatila razlike između autorskog i popularnog ili potrošačkog stripa na osnovi literarnih i stilskih arhetipova koji se ne prilagođavaju priči u slikama. A možda je zavarana jednostavnošću i linearnošću Magnusovog grafičkog izraza, pogrešno protumačenog kao izražajno siromaštvo. Ili je možda takva kritika uvjetovana činjenicom da se Magnus proslavio prije kao autor crnog stripa, a tek poslije popularnim serijama porno-horror žanra. Očito je da je ona potpuno zanemarila inovaciju stila, ideološku podlogu, profesionalnu svijest, znanje, mjerodavnost i bogatu kulturu, te igru riječi i ironiju što su prisutni u djelu tog umjetnika, koji je u 30 godina marljivog i ustrajnog rada proizveo korpus izvanredne originalnosti.
Roberto, makar smo upoznali samo mali dio tvog stvaralaštva, hvala ti na svim likovima kojima si nam izmamio osmijeh na lice. Hvala ti što si nama i našim potomcima uljepšao djetinjstvo.