Ovih se dana mnogo govorilo, snimalo i pisalo o jednom danu 25. novembar – Dan državnosti Bosne i Hercegovine. U ovoj zemlji, slučajno ili ne, često se simbolično stvari poklope.
Da li je skupina narodnih poslanika tog 25.11.1943. godine znala da ostvaruje kontinuitet bosanske državnosti upravo na imendan bosanske kraljice Katarine Vukčić Kosača-Kotromanić, to mi nije poznato. No činjenica stoji da je u katoličkoj tradiciji ovaj dan vezan za ime Katarina, a to je ime pretposljednje bosanske kraljice.
U nekim dijelovima dejtonske Bosne i Hercagovine ovaj dan se ne obilježava kao Dan državnosti, u nekim drugim dijelovima iste države ovaj dan se obilježava. Visoko, kao mjesto koje je neraskidivo upleteno hiljadama niti u Bosnu i Hercegovinu kroz cijelu povijest njenog postojanja, trebalo bi obilježiti posebno ovaj dan. Da li ga je dostojno obilježilo???
Istina, općinski zvaničnici sa Munibom na čelu su dan ranije obilježili ovaj dan, posjetili su spomen-kosturnicu, proučili fatihu na mjestu na kojem su izljeveni kubici betona kako bi se upropastila zelena površina i sagradilo nešto što bi trebalo ličiti na spomen-obilježje palim borcima – braniteljima Visokog, a onda su sve to začinili koktelom za veliki broj zvanica u sali Općine.
Dvadesetpeti novembar je obilježen neradno. Opet se simbolično poklopiše još dvije stvari.
Za prvu već napisah da je to spomen-obilježje visočkim braniteljima gomila betona kojom uništiše mali park između Doma kulture i Policijske stanice – tako se u poslijeratnom Visokom van svake pameti izgradiše gomile zgrada i poslovnih prostora bez ikakvog smisla i koristi narušivši arhitektonski i estetski smisao ove čaršije.
Druga simbolika je što je ovaj dvadesetpeti novembar obilježen neradno, baš onako kako i dolikuje garnituri općinskih zvaničnika sa Munibom na čelu. Da kojim slučajem samosvjesni trgovci i članovi pojedinih organizacija nisu istakli državne zastave, u ovom gradu se ne bi znalo zbog čega se ne radi. Državne zastave su izvješene samo na uobičajenim svakodnevnim mjestima. Dakle, nekom se u Općini nije radilo, jer je to ionako normalno agregatno stanje općinskih dužnosnika, pa se zastavama nije ukrasio ovaj unakaženi grad, jer što bi se išta ukrašavalo kad se neradno treba obilježiti ovaj dan. Za razliku od Visokog, u Kaknju su na svakom stubu duž cijele glavne ulice izvješene državne i općinske zastave. I tamo je ovaj dan neradni, ali neko je izgleda bio glup pa je radno obilježio neradni dan – nešto je uradio kako bi se znalo što se ne radi. Opet simbolično. Inače, u poslijeratnom Visokom je vladajuća garnitura izgubljena u vremenu i prostoru, dezorijentisana i zbunjena stoji razapeta između patriotizma i koristoljublja, seosko-građanskog kompleksa niže vrijednosti i inatskog osvetoljublja, fakultetske diplome i vlastite nekulture, religijske dvoličnosti i ateističke gluposti. Sve me to podsjeća na naslov jedne knjige američkog pisca Dr. Seuss-a (Theodor Seuss Geisel) – „Kako je Grinch ukrao Božić“, te bi analogno ovom naslovu naslov jedne visočke pripovijetke glasio: „Kako je Munib ukrao Dan državnosti“ (ovdje pod imenom Munib podrazumijevam sve načelnike od prvih višestranačkih izbora 1990. godine, a ne samo aktuelnog načelnika, a navedoh ovo djelo ne zbog sadržaja nego zbog imena, opet simbolično).
Istog ovog dvadesetpetog novembra ove 2011. godine nastupa kraj jedne i početak druge godine. Završava se 1432. Hidžretska godina, a počinje 1433. Za ovaj dan hatib Šadrvanske džamije reče na centralnoj molitvi da je dan kada se sumiraju i analiziraju učinjene stvari u toku protekle godine, te se u molitvi treba pokajati za propuste i grijehe i učiniti zahvala za uspjehe i učinjena dobra djela. Treba se s nadom i iskrenim dobrim željama ući u novu godinu.
Kao iskrenu želju stanovnicima Visokog poželio bih da ovi i ovako sposobni općinski zvaničnici do godine odu i više nikad ne obnašaju funkcije koje su bitne za ovaj grad i stanovnike ove općine i da na ta mjesta dođu oni čije prirodno agregatno stanje nije nerad. Predugo praznik traje u ovoj čaršiji.