Zimča 09.04.1994.g. O2 i 30 Prepis 30.11.2011.g.
Mjesto, vrijeme i ličnosti su poznate i navedene u izvještaju višoj komandi.
Žao mi je što rijetko pročitam nešto o našem proteklom ratu kao da je zabranjeno pisati ili kao da se nema šta napisati, što nije tačno. Sjetim se kako sam odrastao, živio u vremenima koje iznjedri narodne junake svih ratova i zbivanja koji su protutnjali našim podnebljem i nađoh tri stranice, u svojoj skromnoj dokumentaciji, dva emotivna sjećanja koja sam napisao u toku rata i bi mi drago jer su to moji osjećaji.
ISPRED GRANATE
Uvjek me zanimalo kako je to biti ratnik, kako se postaje, a onda zašto se mora ratovati i dokazivati svoja privrženost jer je jedino ispravno voditi rat u ime naroda. Sve je nekako u ime naroda jer se tako kaže, ali vrijeme će pokazati ko je „dobio“ od naroda, a ko je dao narodu bilo šta osim svog tijela i života.
„Ti grobovi nisu rake već kolijevke novih snaga“
Biti ratnik znači stalno, neprestano biti suočen sa smrću iako vlada mišljenje da ginu samo drugi kad se govori o tome, pa nije na odmet da se da odgovor na pitanje:
– „ Da li je smrt plod pretjerane hrabrosti ili prikrivenog kukavičluka“?
– Postoji izreka koja kaže: „U ratu sve radi razumo i
polahko koliko to prilike dozvole da život ne izgubiš prebrzo.”
Nije lahko izabrati pravo pitanje pa ostavljam svakom da sam odluči na koje će pitanje odgovoriti, ako uopće bude imao priliku.
Doživjeh priliku da sebi dam odgovor na sva pitanja koja postavih tokom rata jer mi vrijeme kao svjedok događanja omogući da krenem u rat, okusim ono o čemu sam slušao, a nisam bio siguran da je to tako, istovremeno, diveći se ljudima koji su imali priliku da iza sebe ostave odgovor šta je to rodoljublje, pa sam stoga smatrao sam da su moji prethodnici imali samo sreću da se bore za ideale, ali i znanje da odluče kojoj će strani pripasti, onoj pravoj ili onoj koja izgubi, na kraju optužujući uvjek novu vlast i svoju sudbinu za neprincipijelno procjenjivanja stanja i sopstvenu grešku.
Danas bi rekli da su bili neprijatelji naroda jer im je bila slađa kolaboracija nego skromnost i neminovnost ratnih zbivanja, a takvih uvijek ima.
Spoznao sam da postoji hronologija kojom se postaje ratnik, u početku za sebe i svoju porodicu, a kasnije kako rat poprima forme koje se naučno izučavaju i koje na kraju označe pobjednika, da se ništa ne dešava slučajno nego sistematski i s vremenom u kom lična želja postane kolektivna što je uvijek suština vremena i ratnih događanja. Vidim da za rat trebaju četiri strane: žrtve, pobjednici, kreatori i oni neutralni koji kao hijene pokazuju svoju neutralnost kad im se pruži prilika za to, a to je suštinski u toku i neposredno po prestanku rata. Mi nemamo trenutno pobjednika i neće ga ni biti, ali žrtve imamo za koje će nekada neko odgovarati pred istim onim koji su kreirali događaje po onoj narodnoj: „Kadija te sudi kadija te brani“.
U vremenima kad je život ništa drugo do lutrija, za one koji ratuju i one što pate zbog rata, a da i ne razmišljaju zašto je to tako, osjetih potrebu da zabilježim trenutno stanje kao odgovor na pitanje koje sam čuo i kao upozorenje onima koji moraju shvatiti da se na našim terenima, jednom za svagda zaboravi „motka“ kao oblik komuniciranja u kojem stradaju uvijek isti.
Spoznao sam da postoje četiri kategorije ljudi koji ratuju , oni inteligentni i ambiciozni koji su dobili priliku da postignu ono što im život do tada nije pružio, koji će svakako sebi ugrabiti sve što izgleda kao nagrada za učešće u ratu, drugi inteligentni, ali ne ambiciozni, koji rat shvataju kao obavezu , učestvuju u njemu izvršavajući sve postavljene obaveze priželjkujući da se sve završi u što kraćem roku nebi li se vratili svojim životnim obavezama, strastima i normalnom životu u okviru porodice. Treći, bez osjećaja odgovornosti, veoma su ambiciozni, koriste rat onoliko koliko im zadovoljava strasti, gaze sve pred sobom u ostvarenju onoga što im pruži situacija u cilju njihove budučnosti i oni koji su daleko našli smiraj jer se „boje“ rata i koji se spremaju da sve osude kao uzročnike svojih nedaća tamo daleko od rođene kuće. Oni će sačuvati svoje najbliže, ali će izgubiti porodicu i posebno obraz. Upoznao sam predstavnike prvih tri, ali sam siguran da će doći četvrta kojoj niko neće biti prav zbog ratnih „zabluda“.
Prvi komandant varoši je bio zet naše čaršije, akademac, artiljerac koji se podosta razlikovao od civilne populacije vojnosposobnog stanovništva.
Često je pokušavao da se približi osjećaju vojnika u formaciji, da osjeti njegove frustracije, strah, oduševljenje.
Kao školovani artiljerac znao je da ima svoje mjesto u ratu, ali je najčešće, njegova misao bila zaustavljena na trenutku kada granata, padajući, završi na zemlji i….. eksplodira. Znao je šta treba naštimati da bi granata stigla prema koordinatama tamo gdje je i upućena, ali nije očito znao kakav je osjećaj ljudi koji se nađu ispod, iznad ili sa strane mjesta eksplozije. Interesovalo ga je psihološko stanje čovjeka koji se nađe na putu eksploziji.
Mislio sam da granata ima samo zadatak da sruši, ubije, ali kao civila me nije zanimalo psihološko, preventivno dejstvo artiljurije. Očito da je trebalo još vremena da shvatim sve finese rata kao što će se i desiti.
Otišao sam u onu svoju prvu vojsku „dobrovoljno“ kako je to Ustav precizirao, a zakon provodio. Kasnije, kad je zatrebalo pružila mi se prilika da stečena znanja izvučem negdje iz podsvijesti gdje joj je i bilo mjesto sa nadom da braneći sebe branim porodicu i stvaram joj budućnost, a sada vidim da je rat u stvari strašna nesreća koja se kao kazna nadvije nad životima generacija i generacija našeg podneblja.
Od jutra su prolijetale granate, onako neselektivno, onako kao kad se uzimaju ciljevi pa se uputi pokoja granata da bi se kasnije bilo sigurno u koordinate ciljeva. Naviknuti na huku granata osluškivali smo eho ispaljenja,huku, određivali pravac leta granate uvjereni, ako je čujemo, možemo odrediti mjesto pada granate sa željom da je promašila i pala negdje gdje nikog nema.
Samo što smo čuli ispaljenje, odsustvo zvuka je ukazalo da nešto nije u redu.Bilo je gluho i nekako sumorno.
Strašan prasak koji nije bio eho eksplozije kao do sada, nego stvarnost u kojoj nije trebalo glumiti ravnodušnost. Stvarnost.Neka nestvarna svijetlost, zatim mrak i bockanje prašine po grlu, licu, rukama i očima kad se nema vremena udahnuti nešto zraka ili ga nema nikako, nema neba, nema prostora okolo nas. Nestalo je svega sem neke sablasne huke. Mrak, nevid. Nisam siguran da li je to mrak što nema svijetla ili je to mrak koji ne poznajemo a koji nas nekad očekuje. Mislim da stanje traje beskrajno dugo, a osjećaji gube svaki smisao.. Nisam siguran da li osjećam svoje tijelo. Jedan poznati zvuk, slupanog stakla koji dodirnuvši ravnu površinu nastavlja klizati negdje, ponegdje ponovo puca ili se lomi kad na njega padne nešto teže. Miris eksploziva, slatkast i prepoznatljiv , miris smrti koja obično dođe poslije ovakvih eksplozja. Nešto me popusti u prsima i ja udahnuh veoma plitko jer me pođe gušiti onako kao što guši kad se malter mete brezovom metlom.
I onda se sve stade, vrijeme početka i nekog završetka.Ništa se ne čuje, imam li uši, ništa ne vidim, imam li oči?
Postajem svjestan nekog dešavanja, šta li se desi i jesam li živ? Pogledam niza sebe i vidim ruke kroz kovit prašine, a onda dalje svoje noge na polomljenom staklu.Sjedim, a slijeva me promaha struže kroz prozorska čerćiva. Pogledam tamo gdje bi trebala biti vrata i vidim izvaljeni štok koji se drži na poluotvorenom krilu. Pokušavam maknuti ruke, pokreću se, pokrećem noge i one „slušaju“.
Nekako mi dođe spoznaja da je nešto puklo i da je to granata. Živ sam i to mi dade neku radost, ali i slutnju da sam tu sam. Treba da zovem vojsku, ali se bojim da mi neće odgovoriti. Viknem Sejo, šta je , čujem neki škripavi glas. Gdje su ostali, a on šuti i diže se s poda, onda s hujom: „Šta je“ podosta grubo, huljivo. Mislim dobar je kad ima snage da se ljuti i bi mi drago, Senade gdje si, upitah, a on stoji u razvaljenim vratima držeći se za štok jednom, a drugom za vrata. Kaže: „Jesi li ispravan“, velim jesam i pitam šta je sa ostalim?. Ne znam odgovori, pa pipaj nogama po podu, rekoh. Lom stakla pod nogama , traži i kaže da nikoga nema, bi mi drago, tu su negdje, živi. Odjednom krici, neko zove mater.Suočenje sa stvarnošću bi bolno saznanjem da ima povrijeđenih.Izađosmo u hol, a po njemu sav oboreni plafon i krici. Neko viknu :
„ dođite ovamo“ i bismo tu.Vidimo neprirodni položaj ruku i tijela, rekoh, tražite dalje ovaj je mrtav. Izvukosmo trojicu živih i iznesosmo na avliju.Neko reče da dolazi hitna pomoć i dođe, ali s njom nove bacačke granate, uobičajena procedura koju je neprijatelj koristio. Dođoše neki dosta uzbuđeni i pomogoše da se otpreme ranjeni, a mi pretražismo hol i nađosmo još mrtvih. Pogledam i vidim uniformu bez glave, a malo dalje nešto što pulsira. Bože moj, mozak koji pulsira, živ , jezivo, živi mozak i mrtvi borac.
Kako opisati i prenijeti svoj osjećaj, postoje li riječi da shvati neko ko to nije doživio, Ne, to znaju samo oni koji su to vidjeli i doživjeli. Ostaju samo nijemi svjedoci.
Odoše mrtvi na identifikaciju, a mi ostadosmo bez riječi i razuma. Nastupi tišina , čini mi se još jezivija nego što je bila poslije eksplozije.
Shvatih konačno da je rat došao po svoje.
Svi stoje naslonjeni na najbliži oslonac, bez kapi krvi u sebi, strašno apatični i izgubljeni , tužni bez granica.
Pozvah sve svoje na dogovor i rekoh sebi u njedra.
Eto, sad znam šta znači biti ispod eksplozije. Imam ti šta ispričati, neka znaš. Jest da bi bolje bilo da si sam doživio i osjetio šta radi granata tamo gdje padne?
Ima još rata, ne desilo se više nikada, nikome, komandante, ni tebi niti i jednom borcu, makar u ovom momentu neznanom.
P.S.
Posvećujem ove retke svojim rahmetli roditeljima, amidži Šukriji, poštujući im životne ciljeve jer su živjeli u jedno drugo vrijeme i imali slične ideale kao i mi danas, samo zato jer u u Visokom više ne postoji ulica Šukrije Čakića koji pogibe u borbi 1944.g.
Goran Čakić