Kada se priča o Preventu i sa Preventom, sasvim se slažem s izjavom direktora Smailbegovića kada tvrdi da “većina građana koji su protiv spalionice pričaju emocijama”.
Te ekcesivne emocije su sasvim razumljivo proizašle iz krajnjeg očaja i konfuzije u kojima se svaki potpisnik peticije protiv spalionice, koju je ove godine organizovao nevladin sektor, nalazi. Treba jasno elaborirati demosu zašto preko 3000 potpisa nije dovoljno teško da ih Prevent, ali i resorno ministarstvo, uzme kao validno mišljenje jednog dijela javnosti.
Dakle, locirano je vrelo i epicentar narodnih emocija, i sasvim je jasno da su one nusprodukt razočarenja u nepoštivanje demokratskih načela od strane Preventa. To je uplakani, ali opipljiv izgovor naroda i sasvim je prihvatljiv, očekivati od nekoga da diskutuje argumentima dok se u isto vrijeme njegovi argumenti odbacuju kao paušalni krajnji je apsurd. Zato se i “bijele kragne” Preventa trebaju prestati čuditi grčevima na licima, nervozi u plućima i krajnjoj isfrustriranosti javnog nastupa protivnika spalionice.
Jer takvo iščuđavanje i “ibrećenje” nad narodnim bijesom, kojem se osporavaju legitimne demokratske procedure izjašnjavanja, sasvim je maliciozno i nema realnu moralnu osnovu.
Naravno, najlakše je za lakomislenost i intenzivnu emocionalnost optužiti narodnu volju. To je neprimjereno etiketiranje naroda i njegovo stavljanje u kontekst nerazumnih, emocijama vođenih bića koja ne mogu rezonovati silne i kolosalno pametne matematičke jednačine kojima barata i koje objašnjava Prevent. Ali zašto?
Zar bijes i očaj nije jedino rješenje kada:
– volja i potipisi preko 3000 građana nisu čak niti poluozbiljno razmotreni kao stav dijela populacije od strane Preventa,
– odluka OV Visoko, koja je de facto stavila moratorij na temu o spalionici za narednih godinu dana, za Prevent nije obavezujući podzakonski akt, te nema namjeru da ga poštuje.
Zar bijes i očaj nisu prikladne, prirodne, ljudske reakcije na nipodaštavanje i zaobilazak narodnog stava i vlasti naše lokalne zajednice?
To je dakle opravdanje ponašanja naroda. To je objašnjenje naših uzdaha i naricanja.
Ali koje opravdanje imaju gospoda iz Preventa? Gdje tražiti argumente za njihovo ponašanje?
Kao prvo, treba shvatiti da protivnici spalionice, među koje i sam spadam, ne smiju demonizirati Prevent. Ta kompanija nije, niti je dosada bila lokalni neprijatelj broj jedan po našu opštinu. Normalna stvar je, da lično ja, imam priličan broj zamjerki na metode po kojima se zasnivaju radni odnosi u toj kompaniji, zatim imam kritike i na način interakcije sa lokalnom zajednicom itd. Ali to ne mijenja činjenicu da je Prevent najjači privredni subjekt na području naše opštine.
Ali priznavanje tog statusa Preventu njemu ne daje ništa veća prava niti ga amnestira od narodne volje niti jurisdikcije i zakonske ovlasti lokalne vlasti. Simpatije su jedno, zakon i demokratski bonton nešto potpuno drugo. Štaviše, biti primarni motor visočke ekonomije sa sobom nosi još više odgovornosti u poštivanju volje i želja lokalne zajednice.
Zato su i maliciozne teze koje objašnjavaju da su protivnici spalionice ujedno i protivnici Preventa, prosperiteta naše privrede i neprijatelji Preventovih uposlenika i porodica koje ovise o njima.
To su priče za malu djecu. I kao takve moraju se nazvati unutar javnog diskursa na temu – “Spalionica”.
Sve dok se Prevent bude trudio protivnike spalionice demonizirati kao dušmane napretka naše opštine i kao glavne krivce za stanje u privredi, narod će pričati emocijama.
Dalje, sve dok se budu, sasvim nekorektno, odluke OV shvatale po ličnom nahođenju i vlastitoj kreativnoj interpretaciji, narod će pričati emocijama.
Jer odluka OV Visoko je sasvim jasna – narednih godinu dana priča o spalionici je “jalova” i takvo shvatanje bi za svakog razumnog i iskrenog čovjeka ili pravno lice trebalo biti konsenzusno i opšteprihvaćeno. Naravno, ja “Koministički manifest” mogu shvatiti kao zbirku poezije, a “Pohvalu ludosti” kao naučni tekst, ali to ne daje za pravo Preventu da, nauštrb 40 000 građana, okrugli sto na temu: “Zbrinajvanje otpada” smatra nastavkom javne rasprave.
Jer prošla javna rasprava je propala, a svaka naknadna nije dobrodošla ako će se poštovati lokalna legislativna vlast.
Na kraju, postavlja se pitanje ko je veći emotivac i romansijer?
Narod koji je iscrpio sve demokratske alate za deklariranje svog stava, koji je potvrđen i ojačan legitimizmom odluke Opštinskog vijeća?
Ili “Prevent” koji, zaljubljen u metod pjesničke slobode, sasvim lepršavo i volju naroda i odluku lokalne vlasti tumači kao trivijalne povike estrade, usput skakučući s jedne na drugu instancu vlasti bh. sistema, pokušavajući da lokalnu vlast nadglasa kantonalnom i entitetskom, a sve čvrsto vjerujući da su oni ti koji igraju ulogu “razumnog i konkretnog antagoniste” u čitavoj priči?
Sve dok se emotivcima, narodu, bude osporavao razum i sposobnost formiranja vlastitog stava i budu optuživani za preveliku osjećajnost, a usput im se bude tražila i sasvim razumna i naučno istražena alternativa spalionici, on će biti taj koji vrišti i jauče, koji govori suzama i nervozom, a ne eufemizmima poput “Postrojenje za termičku obradu otpada” i politički korektnim rječnikom.
Pronalazak alternative je valjda posao onog koji se trudi ostaviti dojam smirenijeg, pametnijeg i “zakonitijeg” u čitavoj aferi “spalionica”, a ne onih koji su, unaprijed deskribirani kao rasijani emotivci, osporeni kao vlasnici racionalnog i bitnog stava.
Zato narode, kani se Bodlera, Preverta, Sarajlića, Withmena i Yeatsa, nabaci na sebe bijele kragne i kravate, izražavajte se uštogljenim rječnikom i politički korektnim tonom i ne dajte da vas milozvučne balade Preventa opiju i ponesu u duhovne egzaltacije metafizike.
Ja, kao nepopravljivi emotivac, za Prevent imam jedan stih:
“Prostirem snove pred nogama tvojim,
pažljivo hodi, jer hodaš po snovima mojim.”
(Yeats)