Ovih dana na dostupnim TV kanalima u regiji gledamo kako se sindikati u Sloveniji bune na najavljeno preuzimanje njihovog Mercatora od tuđeg im Agrokora. I vjerovatno se bezbroj Bosanaca i Hercegovaca pita, zašto je to toliko bitno da se neko buni novoj stranoj investiciji i vjerovatnom poboljšanju uslova!? Tako barem nama ovdje predstavljaju “prijateljska preuzimanja” kompanija i preduzeća koja su nekada ili nedavno stvorila nešto od svog imena i renomea. U TV prilozima se naglašava bojazan za radna mjesta, a tek uzgred spominje pitanje budećeg plasmana robe u velikom trgovačkom regionalnom igraču. A Slovenci se samo razumno pitaju šta će biti sa njihovom robom i koliko će u “Deželi” sada biti uvozne, a posebno koliko će opasti njihov izvoz kroz ovaj lanac shopping centara u zemlje regije? Kroz ove proteste upozorenja se ogleda zrelost društva. I to malih ljudi u kreiranju velikih djela i izgradnji stava, ugleda, osjećaja pripadnosti, domoljublja, opravdanosti postojanja u svijetu moćnih… Onih koji se snađu u procjepu morala i svakodnevnice u kojoj je kapital svrha svega. Tamo gdje velike ribe jedu male i gdje se realno ne može oduprijeti naletima sebičnih giganata, nastalih na propadanju drugih. A u društvenim odnosima i posebno u ekonomiji nema uspjeha jednog bez (naznaka) propadanja drugog. I onda upoređujem stanje sa Bosnom i Hercegovinom i načinom razmišljanja našeg čovjeka, ratom iscrpljenog, ekonomijom iznurenog, politikom dezavuisanog, intelektualno oronulog, domoljubno dezorjentisanog… Nakon rata, kada smo zahvaljujući se Bogu što više ne puca, primali poruke bjelosvjetskih propagandista i lobista, a ustvari površnih hohštaplera kako na privrednom planu moramo raditi na izgradnji malih i srednjih preduzeća, a na uštrb rekonstrukcije velikih – nekadašnjih nosilaca razvoja, prihvatili smo početak svog propadanja. Nismo znali ili nismo bili svjesni koliko smo sebi kopali rupu. Jasno da nije bilo moguće vratiti se na prijeratne staze. Ni politički ni ekonomski. Ali da sami oborimo i ono što je valjalo i vrijedilo i na osnovu čega smo možda i mogli izgraditi boljega sebe, pa da shvatimo kako smo sami krivi za to – boli. Boli duša mislećeg bosanskog čovjeka. Energoinvest, UNIS ili UPI nisu bili prijetnja nikome u BiH, ali jeste bila prijetnja ekspanzionističkim ideolozima. Prijetnja je to njihovim interesima na trećim tržištima i naravno na domaćoj sceni, kada je u pitanju plasman robe koju oni proizvedu. A da će raditi na neprincipijelnoj zaštiti svojih interesa vrlo brzo smo se mogli uvjeriti. Tek pošto su se ohladile topovske cijevi je zatraženo potpuno otvaranje našeg tržišta. Ubzo smo pogurani u regionalne organizacije čisto trgovačke djelatnosti poput CEFTA-e, a na ukidanje viza i učlanjenje u WTO, EU i ostale zaista bitne, životne stvari dostojne civilizovanog Evropljanina u XXI vijeku smo dugo čekali ili smo još u čekaonici u kojoj nas ONI ljutito gledaju i kritikuju. Mi imamo ispuniti million uslova. Standardi, certifikati i ine agencije su potrebne nama da im nešto prodamo. I to naravno samo ono što oni sami sebi nemaju ili ne mogu napraviti. S druge strane, mi moramo biti apsolutno otvoreni za primiti njihovo (neka se stidi svako ko je u mislima skrenuo na vuglarne stvari). Nemojte me pogrešno shatiti da zagovaram zatvaranje zemlje i tržišta poput S.Koreje. To nije ni ideja vodilja ni realna perspektiva. To niti treba, niti je izvodivo po principu “pu, ne pika se dosadašnji plan”. I znam da će sada neki tražiti sitne greške u koracima napravljene u tekstu, ne želeći potražiti i razmotriti suštinu. Ako neko od drveta ne vidi šumu, pojednostavit ću maksimalno. Naša država ne štiti domaću proizvodnju, ne stimuliše prodaju domaće robe, a pogotovo ne stimuliše izvoz. Dovedeni smo u situaciju da je tržište BiH toliko liberalizovano da smo samo kolonija i smetljište strane proizvodnje i pameti. U našim trgovinama je, vjerovali ili ne, najteže pronaći proizvod pod oznakom “made in Bosnia&Herzegovina”. A iako ga nađete, biće to na nekom skrivenom mjestu i po vrlo neatraktivnim cijenama. I što je najgore, nećemo to ni registrovati, a kamoli reagovati. I to je problem. Naš i isključivo naš problem! Bosanskog čovjeka koji traži zaposlenje. Koji traži socijalnu zaštitu. Koji hoće penziju. Bolje školstvo, zdravstvo, sigurnost, bolje uslove života. Bitno nam je kupiti nešto tek malo jeftinije i upitno kvalitetnije, ali sigurno bolje upakovano. Na taj način, sitnošićarskom ugodom dugoročno postajemo robovi u sopstvenoj zemlji. Ponavljam, zahvaljujući samom sebi. Političari to ne smiju ili ne žele reči otvoreno, jasno i glasno. Mediji također, jer žele i moraju prihvatiti i ogroman dio kolača stranih kompanija, te zadovoljiti uzuse otvorenosti društva u cjelini. Pa ipak, negdje i nekada mora doći kraj. Kraj prodaje svega. Prodajemo prvo trgovačke lance. Veći i strani ih kupuju i u njima plasiraju robe iz svojih država. Po dampinškim cijenama ili “samo” subvencionisanim od njihovih vlada. Na taj način dolazimo do saznanja da je naša roba nekonkurentna i da će ubrzo i fabrika u kojoj je nastao naš produkt biti zatvorena ili prodata, opet strancu. Tada će onaj strani proizvod nesmetano moći preskočiti i onu cijenu koja je ranije bila skupa. Toga ima već toliko da se graniči sa pameću. Morat ću malo izreklamirati neke brendove, ali nadam se da to neće biti jedini problem u ovome stanju beznađa. U velikom tržnom centru u Sarajevu neki dan htjedoh kupiti ledeni čaj za dijete i kiselu vodu za sebe. Taj centar je sada vlasništvo istog onog čovjeka sa početka priče koji hoće ući u Sloveniju. Cijeli zid je pokriven stalcima, rashladnim vitrinama i frižiderima sa osvježavajućim pićima. Na policama nigdje čaja Sole mio, mostarskog produkta firme Hepok. Hiljade je tu boca “jana”, “jamnica”, “san pelegrina”, “donata”, “voda” i ne-voda. Ima i jedna kisela voda koja je proizvedena u BiH, ali je i ona u vlasništvu istog onog čovjeka sa početka priče i kasnije spomenutog. Od zaposlenice u centru tražim da mi nađe i donese mostarski sok Iiona začuđena ode do stalaže na kojoj se prodaju keksi (!?) Tamo sok ne bih nikada tražio i pogotovo se sageo na najnižu policu da ga uzmem. Pogledah cijenu i shvatih da je Sole mio skuplji za 15 pfeninga od hrvatskog konkurentskog proizvoda. Zadržah ja u svojoj korpici flašu sa “bh.zvjezdicom” na sebi iako mi je tu za čitavih 0,40 KM skuplja nego u najbližoj mi radnji ispred kuće, onoj koju najčešće zovemo najskuplja “mahalska” radnja. Psujem državu, vlast, ženi koja me dovela “samo da nešto uzme” i sebi što je poslušah. I to je objektivna nemoć, jer smo se prodali i jer smo kupljeni. Ali Ima i subjektivna, ona svojstvena samo nama Balkancima. Mi najmanje trošimo našu kafu, kavu ili kahvu. Našu supu, našu palentu, razmišljajući o tome kako bogatimo nekoga nama poznatog i onda bogatimo nekoga potpuno nepoznatog i nebitnog. Nekoga kod koga niko naš ne radi i ko ne uplaćuje sredstva u naše fondove. Tu smo maheri neznanja i mazohizma. Sami sebi postajemo smješni ili žalosni kada shvatimo da iz Bugarske uvozimo košpice tikve. Iz Slovenije (koja ima tri kukuruza) palentu i pavlaku. Istu onu pavlaku koju je jednom za potrebe studiranja moja supruga ispitivala u jednom od naših zavoda za kontrolu nečega. I ustanovila da slovenačka pavlaka ima pet puta više konzervansa od domaće. Shodno tome, mnogo duže traje. Bosanski kupac ne razmišlja kako je nemoguće da je njihova krava pet puta kvalitetnija od naše. Kako je njihova tehnologija pet puta bolja od one u našim mljekarama. Kako je njihova radna snaga skuplja od naše i kako imaju pet puta veće troškove transporta, a opet im je palvaka jeftinija. I tom prilikom ne razmišljaju o svome zdravlju. Oni koji se paralelno polomiše raspravama o spalionici i zdravlju, umnogome jedu – neću reći strano smeće, ali barem hranu sumnjivog kvaliteta. Potvrdu mogu dati oni koji su barem jednom probali čokoladu u Austriji i onu koju pod istim brendom mi jedemo ovdje. Primjera imam još mnogo u tome kako našu robu na Jadranu ne mogu primiti tamošnji hotelijeri, a kako nam je Tuborg piva draga jer se tako zove, iako je napravljena u Čelarevu u Vojvodini, koju nikada ne bi kupili da na sebi nema to ime. Osnovni sastojak pive, soka i kesele je VODA. Na jednom seminaru UNEP MAP-a (Mediterranean Action Plan) na Malti sam saznao da je pitka voda veliki problem za zemlje Mediterana i da se velike količine pijače vode dobijaju desalinizacijom mora. Po podacima Ujedinjenih nacija dakle saznah da je Izrael 100 odsto svojih potreba za pitkom vodom dobijao preradom mora ili uvozom vode (sve do osvajanja Golanske visoravni). Da Kipar sa preko 90 % , te Malta i Italija oko 50 svoje pitke vode dobivaju tako da prerađuju morsku vodu i otklanjaju sol. U problemima počinje biti i Hrvatska (hrcak.srce.hr/file/108406) , a mi ćemo i dalje smatrati kako je tuđe nešto bolje ili slađe od naše torte ili istog takvog nečeg.
E, dok smo takvi i ovakvi, bit ćemo to što smo danas – ništa! Bit ćemo jeftina radna snaga i moderni robovi koji, ako imaju sreće, mjesec dana rade kako bi svoju platu predali strancima kroz kupovinu njihovih produkata. I nastavit ćemo kukati kako nam ništa ne ide. Kako niko na nas ne misli. Kako nemamo posla i nemamo plata. Kako psujemo visoku politiku i kako ne možemo mi tu ništa uraditi… Shvatimo da ima nešto i do nas i razmislimo kada dođemo u prodavnice.