Kada pomislimo na invaliditet, obično pomislimo na ljude u invalidskim kolicima i sa fizičkim invaliditetom – vidljivim invaliditetom. Ali invaliditet može biti i nevidljiv. Ne možemo uvijek da odredimo ko živi sa invaliditetom.
Naša sugovornica je Dženana Brkić, djevojka iz Busovače koja živi u Sarajevu od svoje šeste godine. Dženana ima glaukom i vidi samo obrise predmeta koji su ispred nje, te odlično raspoznaje boje. Osnovnu i srednju školu završila je u Nedžarićima u Centru za slijepu i slabovidnu djecu. Svoju upornost je pokazala odlaskom u SAD, u Indianu, gdje je završila četvrti razred srednje škole. “Živjela sam u Indianapolisu, Indiani, a pohađala sam srednju školu za slijepe i slabovidne. Mnogo su napredniji što se tiče mogućnosti za osobe sa invaliditetom. Jedna slijepa osoba može bez problema da bude samostalna, a samo zbog pristupačnosti.”
Odlično znanje engleskog jezika i želja da postane profesorica, Dženanu su doveli pred vrata fakulteta. Prva pomisao je upisati Filozofski fakultet u Sarajevu, ali glavno pitanje je – da li fakultet ima uslove!? To je zasigurno pitanje sa kojim se suočava veliki broj mladih koji u jednom trenutku ovise o „spremnosti“ fakulteta da ih „prihvati“.
Ova hrabra djevojka, odlučila je pokušati na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu, dobila je stipendiju i sada sa zadovoljstvom kaže da joj ide odlično, nema probleme ni sa studentima, a ni sa profesorima. Spremnost njenih profesora da joj izađu u susret i pomognu ukoliko joj to treba, mnogo joj znače.
Danas, studentica treće godine engleskog jezika i književnosti, slobodno vrijeme provodi u prirodi, uživa u cvrkutu ptica i mirisu knjiga, voli čitati, a tehnologija i upornost joj pomažu da svoje snove i ostvari.
Prepreke sa kojima se susreće su nepostojanje kopija sa Brajevim pismom, digitalnih ili snimljenih, za ljude koji imaju oštećenja vida. Prepreke za koje bi mnogi rekli da će je zaustaviti ili da će usporiti njen hod, ona zanemaruje. Sluša svijet oko sebe i sve što joj je potrebno zapisuje.
Kaže da uživa u svakom trenutku svog fakulteta i života. „Idem na sva predavanja, hoću da iskoristim priliku koju sam dobila, koju mnogi nemaju, želim da sve što mogu proživim. Ne želim da budem najbolja, želim sebe da ostvarim, želim da se uvidi moj trud. Bitniji je trud, već uspjeh, imati znanje, dobiti preporuke i posao. Važno je imati volju.“
Iako se svakodnevno susreće sa nekim problemima, život joj je zanimljiv, kaže da joj nikad nije isto i nikad joj nije ni dosadno. „Svaki dan osjećam da ću imati nešto novo, da ću se suočiti sa nečim novim i to me uzbuđuje.“
Dženana je primjer volje i upornosti. Skromno, ali sigurno ide ka cilju. Svako je sa svojim vlastitim talentima i sklonostima, jedinstven i neponovljiv, baš kao i svaka pojedinačna Michelangelova skulptura. Neki ljudi zbog manjka samopouzdanja, negativnog okruženja ili drugih životnih okolnosti nikad ne otkriju svoje prave vrijednosti.
Dženana je primjer uključenosti jedne osobe i njen otpimizam i sredina koja joj pomaže, porodica, profesori i prijatelji su nešto što je čini jakom. Dženana je primjer da se može uspjeti, da se prepreke mogu savladati i da su ljubav i podrška istinski ključ promjene.