Ima u nas u Republici Srpskoj ta institucija “Djeca palih boraca”. Obrnuto je proporcionalna, napriliku, Sijuksima u Americi. I dok je potonjima sve omogućeno, al’ ih nema, ovim prvotnim sve je zajamčeno, samo ih je, čini se, previše.
Previše je djece “palih boraca” u javnim institucijama, previše je te djece u privatnika kao roblje u najmu, previše je volontera od gore rečene ” djece palih”. A najviše ih je nezaposleno.
Sva ta populacijska papazjanija izgleda kao sekta, kao istočnoindijska kasta “nevidljivih”. Djeca palih boraca su više pojam za Moldera i Skali, nego za neko ozbiljnije istraživanje.
Hajde da im i mi priđemo tako.
Njegoš.
Njegoš može sve.
Taman je toliko mlad da ga ciroza i PTSP nisu izjeli, a dovoljno star da zna za guzicu svoju. Svi smo mi Njegoš, uskliknuće neki i zajebaće se. Kad je dupe u pitanju, ostaje samo Njegoš.
Elem, Njegoš je u ranim tridesetim i shvata da mu posao i donacije od kvazi -države Republike Srpske klize kroz ruke. Prosipaju se. Odavno je potrošio 5000KM nekog podsticaja u ime nečeg za nešto. Njegoš je pametan. ‘Oće državne jasle. Više se i ne sjeća proćerdanih 5000KM.
U magli Millorada Dodika, sa polufirmom nestali su i novci. Rekoh, pametan je mali. Sjetio se mladac pokojnog oca. Institucije “djeteta palog borca”. Doduše, popušio je taj velikodušni bon protekcije Mile Ronhil poodavno, ali valja pokušati opet.
Veliki se dižu iz pepela, a djeca palih boraca iz parka. Nije Njegoš čitao pretjerano. Ima on poduzetnički duh, al’ ga kao i svakog Trotera ne ide odmah. I zato odlazi u park.
Počinje. Njegoš zahtijeva posao. I to ne bilo kakav posao, nego posao u Hidroelektrani. Valjda jedini posao koji neće odmah propasti u propalom entitetu. Bira oružje. Štrajk glađu. Efikasnost: 50-50%. Veća od zapošljavanja preko biroa za 98%.
Velim, nije Njegoš glup. Samo koristi, legitimno, drevno oružje tzv. čuvara Republike Srpske. Instituciju ” Djeteta palog borca”
Dijete palog borca je politički humanoid u RS-u. Ono je staro od 21 do ihaaaj godina. Dijete palog borca je moćna institucija koju može svako upotrijebiti za ono što mu treba. Pametan režim Milorada Dodika izvukao je iz naslijeđa i isprojektovao jednostavnu liniju uspjeha – Učlaniš se u političku partiju, imaš ćage DPB (dijete palog borca) i nešto kešovine… i eto posla. Dakako, dok je fercerao Dodikov sistem podsticaja baziran na MMF-u, prodaji telekoma, bjesomučnom štampanju obveznica, i Njegoš je mogao naći uhljebljenje.
No, zakasnio.
Nego, i za kasno Kosovo ima rješenje. I tako Njegoš sad štrajkuje. Glađu. Simpatično se obratio medijima i rekao im kako će raditi kao maneken. Smršaće, valjda, šta li? Mladi ljudi u isprojektovanim udruženjima DPB ga podrżavaju. Podržavaju ga do besvijesti.
Zapravo, podržavaju ga do fakta u kojem je priznao kako je 5000KM prvotnih potrošio u koze, kravu i ovce, ali, jebi ga, od toga se ne živi. I preko toga ništa dalje. Takva pravila nikome potrebnog ‘Udruženja djece palih boraca”.
Njegoš!
Upravo je objasnio od čega se NE ŽIVI.
‘Oće državni pos'o! Mora ga dobiti! Mimo toga je smrt. Od toga se jedino ŽIVI u Republici Srpskoj.
Njegoš je urličuća silogistička onomatopeja institucije “Djece palih boraca”. On je zadnji soj koji ne znači nikome ništa, osim interne zajebancije na žurkama u RS-u.
Pojašnjenje?
Pa i djeci koja nisu DPB, odaavno su pomrli roditelji. Odavno. Od gladi, gore pobrojanih PTSP-ija, ciroze, šloga, kancera… ili jednostavno starosti. Život…
I čega li se dosjetio Njegoš, pod kraj februara 2016. god.? Aaaa? Da kupi koji emotivni poen od impotentne vlasti, koja nije u stanju bez članske karte vidjeti u kolegino prkno.
Ima sljedbenike Njegoš… Iz Banjaluke, Bijeljine. Sve (s)lijepa djeca palih boraca, kao iz kakvog propalog Borhesovog romana, u armadama, čekaju u redu, a sve preko reda na radno mjesto.
A, Njegoše, dobri Njegoše, od Parka “Mladen Stojanović” u Banjaluci do epicentra SNSD-a imaš 300 metara. Nije mnogo. Odi prvo tamo, da ti vršnjaci udare pačat entitetske oligarhije.
Učlani se! Nije to mnogo. Al’ puno znači. Nije mnogo, al’ mnoge zaposli do sada. I bez pogibije! Pa pogledaj sve te plave prozore u zgradi Vlade iznad se’. Osvijesti se! Vrati Republici Srpskoj dug, pošto je ona uzela sve od tebe! Daj joj još 5000KM… Jer malo je očeva smrt.
Apendix
Ovo je tužna storija o Njegošu, koji je u parku primao infuziju. U Banjaluci. Među stotinama ljudi koji su primili infuziju. U tom istom parku. Ovako ili onako. Neki su završili na psihijatriji, a neki u ministarstvima. A, sve u našoj maloj kneževini apsurda. Gdje se djeca palih boraca, poput pjene u molekularnoj kuhinji, sklapaju sa svakodnevicom. Kao u nekoj apokaliptičnoj sagi.
Niko te bolje obesmisliti neće, Njegoše, tako ti koza propalih i kancelarija uspjelih, od vlasti u Republici Srpskoj.
Izdrži! Čisto da vidimo koliko je sekundi vrijedna institucija Djece palih boraca.
Zajebancije radi.