Posljednjih dana u cijeloj Evropi udarna vijest je usvajanje zakona u Francuskoj o zabrani negiranja genocida nad Jermenima. Francuski Senat usvojio je u ponedjeljak 16. januara 2012. godine zakon koji predviđa da je negiranje genocida nad Jermenima u Turskoj od 1915. do 1917. godine krivično djelo. Za zakon je glasalo 127 članova Senata, dok ih je 86 bilo protiv. Donji dom Parlamenta zakon je usvojio u decembru prošle godine. Svako ko prekrši taj zakon može biti osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana i novčano na 45.000 eura.
Usvajanje ovog zakona i ne iznenađuje kada se zna da su Jermeni bili bliski saveznici Francuzima u I svjetskom ratu.
Uslijedile su očekivane reakcije iz Turske. Premijer Recep Tayip Erdoğan je odluku francuskog Senata ocijenio kao nepravednu, jer pokazuje potpuni nedostatak poštovanja spram Turske: „Usvojeni zakon je jasan oblik diskriminacije, rasizma i masakr nad slobodom mišljenja. Ovo što se radi je pokušaj pridobijanja glasova kroz neprijateljstvo prema Turskoj.“
Erdoğan je pozvao Francusku da prije svega prihvati odgovornost za sopstvenu prošlost:
“Procjenjuje se da su Francuzi od 1945. masakrirali 15 odsto alžirske populacije. Tu je riječ o genocidu”, kazao je Erdoğan aludirajući na nasilje počinjeno tokom procesa sticanja nezavisnosti Alžira od francuske dominacije, od 1945. do 1962.
“Ako francuski predsjednik ne zna da se dogodio genocid, može pitati svog oca Pola Sarkozija, koji je 1940-ih bio legionar u Alžiru. Znam da on (Pol Sarkozi) ima mnogo toga da kaže svom sinu o masakrima koje su počinili Francuzi u Alžiru.”
Sve svjetske TV-stanice su prenijele stavove premijera Erdoğana, ali i najavile sankcije koje će uslijediti za Francusku u svakom smislu. Tako bi uskoro mogla uslijediti zabrana letenja francuskih vojnih letjelica preko turske teritorije, kao i zabrana uplovljavanja francuskih brodova u turske luke, što bi bio događaj bez presedana u odnosima dvaju NATO saveznika.
U Bosni i Hercegovini se iz godine u godinu, posebno na godišnjicu stradanja Jermena u Prvom Svjetskom ratu, kroz medije jednostrana osuda i informiše se bh. javnost o pokušaju pojedinih država da se po svaku cijenu Turska obilježi kao genocidna.
Kao i svaki drugi zločin i ono što se desilo Jermenima svakako je za osudu, ali kvalifikacija da je bio genocid je već nešto drugo. To rade obično oni koji o tom događaju znaju samo jednu istinu ili ono što jedna strana (Jermeni) plasiraju ili lobiraju u svijetu sa svojim saveznicima i prijateljima još iz I svjetskog rata (Francuska, Velika Britanija, Rusija). Rijetki žele saslušati argumentaciju i druge strane, pogledati dokaze i činjenice.
Šta se zaista desilo? Zašto i kako se desilo? Zašto su Jermeni deportovani u Siriju? Je li Osmanka carevina procesuirala i kaznila odgovorne? Samo su neka od pitanja na koja bi trebalo potražiti odgovore. Svako ko neutralno i bez emocija posmatra događaj sa vremenske distance od gotovo sto godina, trebao bi sagledati argumente obje strane pa donijeti svoj stav.
Svake godine 24. april se obilježava u Armeniji kao dan sjećanja na genocid, a svi svjetski mediji o tome izvještavaju. Jermeni protestima pozivaju Tursku da prizna genocid nad njima. Zbog objektivnosti važno je upoznati se sa bilješkama turskih historičara o ovome događaju.
Historijski osvrt
Rat između Carske Rusije i Otomanskog carstva iz 1877-1878. godine bio je jedan u nizu Rusko–turskih ratova. Korijeni ovog rata bili su u nacionalnom buđenju među balkanskim narodima, kao i nastojanju Rusije da izbije na Crno more i da tako nadoknadi teritorijalne gubitke koje je pretrpjela tokom Krimskog rata. Poznato je kako je neposredni rezultat ovog rata bio potpuna nezavisnost tadašnjih kneževina: Rumunjske, Srbije i Crne Gore, koje su i do tada imala de facto suverenost, ali su nakon ovog rata i formalno proglasile nezavisnost i potpuno odvajanje od Osmanskog carstva.
Sve do ovog rata, između Osmanske carevine i Jermena nije bilo nikakvih problema. Živjeli su kao i ostali narodi, jednaki u svojim pravima, ali su više od ostalih bili vezani za državu, jer su imali mnogo značajnih funkcija u Osmanskom carstvu. To potvrđuje činjenica da su ih zvali TABAI SADIKA (iskreni podanici).
Indirektna posljedica navedenog rata bio je i Berlinski kongres, kojim je dopušteno Austro-Ugarskoj da okupira Bosnu i Hercegovinu, kao i Ujedinjenom Kraljevstvu da okupira Cipar, dok je Ruskom carstvu pripojena Južna Besarabija i Kavkaska oblast Kars. Evropske države su i u Berlinu lobirale da Jermeni u Istočnoj Anadoliji dobiju svoju državu, kao što su Grčka i Srbija istim posredovanjem dobile samostalnost.
U periodu od 1877. do 1909. godine sultan Osmanskog carstva bio je Sultan II Abdulhamit. Većina stranaca za njega je rekla da je crveni sultan, Turci da je Ulu hakan (veliki sultan), jer je u vrijeme velikih pritisaka i nezavidnog položaja Carevine i građanskog rata uspio sačuvati veliki dio teritorije na koju su pretendovali sa svih strana, kako Evropljani tako i Rusi.
Početkom 20. st. pojavljuju se “NOVI TURCI” koji izrastaju iz redova intelektualaca i vojske. Njihova glavna nastojanja bila su uvesti parlamentarni sistem i ukinuti autoritet cara, te da vlast u zemlji preuzme Parlament. Osnivaju partiju ITIHAD VE TERAKI. U isto vrijeme i Jermeni osnivaju svoje stranke pod nazivom HIČAK i TAŠNAK.
Itihad ve teraki vrši pritisak na cara i 1908. godine, carskim dekretom uvodi se parlamentarni sistem u Osmanskoj carevini, a nedugo nakon toga svrgavaju Abdulhamita. U zemlji stupa na snagu Ustav iz 1878. godine, kojem je prethodio prvi Osmanski parlament iz 1877, doba Tanzimata (diktatura administracije).
Na prvim parlamentarnim izborima 1908. godine Tašnak, jermenska stranka, ulazi u koaliciju sa Itihad ve teraki i formiraju većinsku vladu. Ovaj podatak je važan jer Jermeni i danas tvrde kako je Turska nad njima dugo vremena planirala genocid. Činjenica da su bili u većinskoj vladi i da su imali tri ministra u istoj opovrgavaju te tvrdnje. Dakle, plana za ono što će se desiti kasnije nije bilo.
U Prvom svjetskom ratu (1914-1918) Osmanlije su bile saveznici Njemačkoj i Bugarskoj, a na drugoj strani: Engleske, Francuske i Rusije. Osmanlije se bore na više frontova i jedva odolijevaju napadima saveznika sa druge strane. Englezi, Francuzi i Rusi, baš u to vrijeme, iskorištavaju Jermene kao unutrašnji element da im pomognu. Obećavaju im državu na teritoriji Turske ukoliko iz rata izađu kao pobjednici.
Činjenice govore da Jermeni nikada i nigdje na teritoriji Turske nisu bili u većini, tamo gdje ih je i bilo bili su procentualno zastupljeni od 10 do 40 % stanovništva, ali i pored toga, oni su shodno ovim obećanjima pomagali Rusima, ali ne na frontu nego iza njega. Pomoć se sastojala u tome što su na pojedinim frontovima sa leđa napadali vojsku, sprečavali dotok logistike, upadali u sela i ubijali nezaštićeno stanovništvo, uglavnom žene i djecu. Na taj način još više otežavaju ionako težak polažaj države na čijoj teritoriji žive stoljećima.
U tako teškoj situaciji vlada donosi zakon o DEPORTACIJI svih Jermena iz Istočne, a dijelom iz Srednje Anadolije. Zabilježeno je da su se u nekim dijelovima Turske muslimani suprotstavili sprovođenju ovog zakona, jer nihove komšije nisu bili saveznici Rusima i imali su dobre odnose sa Jermenima. Tako je grad Kostanonu vlastima poslao pismenu molbu da ne sprovode navedeni zakon u ovom gradu.
U to vrijeme general glavnokomandujuće vojske bio je Njemac, a i pored toga Njemačka, kao saveznik Osmanlijama, imala je veliki uticaj i mnogo se pitala kada je i donošen navedeni zakon o deportaciji. Koliki su uticaj imali govori podatak da dok su sa Rusima ratovali u Srednjoj Evropi, a kako bi rasteretili svoj front, prave pritisak na Enver Pašu da sa Rusima otvori front u Kavkazu. Enver napada Ruse u vrijeme zime, a rezultat je bio gubitak 80.000 vojnika, ali ne na frontu nego od hladnoće i gladi, a sve da bi pomogao saveznicima.
Zakon o deportaciji se negdje sprovodio uspješno, a na određenim teritorijama Jermeni su se suprotstavljali oružjem tako da su tu mnogi pobijeni. Put do Sirije od 1000 km bio je težak i dug i mnogi su pomrli ne došavši tamo. Turski historičari navode podatke kako je nekoliko stotina hiljada Jermena izgubilo život u građanskom ratu 1894. godine i sprovođenjem zakona o deportaciji u I svjetskom ratu, kada ih je oko pola miliona deportovano. Jermeni i njihovi saveznici tvrde da ih je pobijeno 1 milion i 500 hiljada, ali njih u Istočnoj Anadoliji i nije bilo više od tog broja. Da je tačna njihova tvrdnja o broju stradalih, danas ih kao naroda ne bi ni bilo, a hvala Bogu ima ih širom svijeta, pa i u Turskoj.
Zločin je postojao, i tada Osmanka carevina, a i danas moderna Turska priznaje to. Mnoge egzekutore nevinih Jermena, civila, država je odmah osudila zbog ovih ubistava i nemara prilikom deportacije. Oko 2000 ljudi je osuđeno, a preko 100 na smrt vješanjem. Među osuđenima bili su državni službenici, sudije, zapovjednici i obični vojnici, koji su nakon povratka kućama sa fronta, uvidjevši da su im pobijeni svi u porodici, nasumice ubijali Jermene na taj način se sveteći za zločin nad njihovim porodicama.
Znači, Osmanlije su poduzele mjere protiv onih kojima je dokazana krivica i učešće u zločinima. Nisu te ljude i dalje držali u vojsci, u policiji, ili ih skrivali od međunarodnog suda pravde i domaćeg pravosuđa, a pogotovo ih nisu smatrali herojima svoga naroda, noseći majice sa njihovim likovima, ni tada a ni danas.
Na koncu, današnja Turska se ne može optužiti za sve što je bilo u periodu od 1915-1918. godine, jer je ona osnovana tek 1923. i samo je jedna od zemalja Osmanskog carstva. Raspadom istog nastalo je mnogo država: Jordan, Saudijska Arabija, Liban, Irak, pa čak i Grčka, jer su u prvom Parlamentu bili i Grci kao i predstavnici ostalih naroda, pa čak i Jermeni koji su bili u vlasti, nakon prvih parlamentarnih izbora u Carevini i imali svoja tri ministra.
Dokazi govore da zločina jeste bilo, i to niko ne poriče, ali planiranog genocida zasigurno nije. Francuska, Britanija i drugi žele nešto drugo zbog svojih većih interesa. Dobro je poznato da je glavni adut Francuske za protivljenje ulasku Turske u EU genocid nad Jermenima i činjenica da u njoj žive muslimani. Po njihovim rezonovanjima Bosna i Hercegovina sa Republikom Srpskom nikada neće ući u EU, jer će se tome protiviti Francuska zbog genocida u Srebrenici, a i u BiH ima muslimana.
Sud u Hagu je presudio da su institucije RS-a krive za GENOCID u Srebrenici, a usvajanje Rezolucije o genocidu Dodik je u 2010. godini uslovljavao sa donošenjem iste za genocide nad Jermenima.
Nekako smo se već naučili na dvostruke aršine i nepravdu koja se čini muslimanima. Primjera radi, kada norveški terorista Anders Behring Breivik počini tereristički napad on se proglasi ludim i nije krščanski terorista, dok neko ko nosi muslimansko ime napravi slično, ili ispali nekoliko metaka na ambasadu, e to je islamski terorizam. Još su nam friške uspomene iz vremena agresije na BiH. Zar nije bila sramota i nepravda uvođenje embarga na uvoz oružja u BiH u periodu 92-95. god. od strane UN-a. Trebalo je Bošnjake naučiti da prvo treba oteti oružje od onih što ih napadaju da bi se istim mogli braniti. Nepravda je i podjela BiH na dva entiteta i nagrada za zločine i zločince koja je došla u vidu manjeg bh. entiteta koji se zove Republika Srpska.
Sramotno je i uslovljavati donošenje rezolucije o Srebrenici sa onim što se desilo Jermenima, ali eto i to se dešava.
Na ovom mjestu želim iskazati najveće žaljenje za sve što se desilo Jermenima u I svjetskom ratu. Zločin, ma na kome bio načinjen, ne smije se i ne može opravdati, ali isto tako ne smije se koristiti u političke svrhe, a to se, svjedoci smo, radi, kako kod nas tako i u svijetu. Samo kada svjetskim “silama” i lokalnim političarima zatreba, vrate se stotinama godina u historiju. Jermenski slučaj je najbolji dokaz za to.
Sada je to potrebno Sarkoziju za izbore, sutra nekome drugom i tako u nedogled, ali jedno je sigurno – Turska nije ista danas i prije deset godina i ima snage i načina da se bori za svoje dostojanstvo i prava svoga naroda, ali i prava i drugih kojima se nepravda čini.
Možda je vrijeme da se pokrene pitanje zločina koje su činili Francuzi u Alžiru, a Francuska kao “pravedna” će prihvatiti rezultate istraživanja i dokaze o genecidu koji su sami počinili, te izglasati zakon o negiranju ovog genocida.