Hoće li konačno doći na kraj tom tolikom maltretiranju novinara, samo zbog njihovog posla. Nekako je došlo vrijeme da se novinari ne mogu nigdje rahat osjećati a da se ne proglase nepoželjnim. U Turskoj ih nazivaju Yadaş medya, dok se u Bosni oni poistovjećuju sa Plaćenim novinarima.
Piše: Edvin Kanka Ćudić
Kada sam upisao Fakultet političkih nauka u Sarajevu profesori su nas uvjeravali da se držimo uvijek istine i da nam istina uvijek bude na pameti, a ne da „studiramo žurnalistiku kako bi nam neko u tramvaju ustajao zato što nas je vidio na televiziji“. Ne obraćajući pažnju na kolege koje uzimaju poslove „Daj šta daš, samo neka se radi i da se što prije zbavi karijera“, porukama profesora krenuo sam u borbu za pravdom, prihvatajući je kao dar od Boga čovjeku na putu za istinom. Posljednih mjeseci često mi stižu poruke od meni znanih i neznanih ljudi: Bosne, Hrvatske, i Srbije, ali ovo posljednje je upravo došlo iz južne Srbije. Pitalac znatiželjno ali i agresivno pita: po čijoj ingerenciji i diktatu pišem svoje tekstove. Da bih mogao dati odgovor ovom upitniku, morat ću se osloniti na svoje iskusnije kolege, koje su imale i jače probleme sa svijetom, sudovima, ali i državom.
Daniel Pearl je možda isto tako mislio kada se, ne tako davne, 2002. godine zaputio u Pakistanu kako bi izvještavao o afganistansko-američkoj ratnoj situaciji, ali zbog svojih priča koje je objavljivao u „Wall Street Journal“ završio je odrubljene glave, jer su ga njegove ubice samo tako mogle ušutkati. Talibani su tada vjerovali da je Pearl bio CIA agent. On je to u više navrata negirao, a potom i CIA, a na kraju i pomoć političkog vrha SAD-a nije pomogla Pearlu da pobijedi svoje ubice. Međutim priča o novinarskom progonu, ali i našoj borbi za istinu nastavlja se gotovo stalno. Tako ćete svaki dan vidjeti da je u svijetu pogunuo novinar, ili pak da je nekome nešto skrivio.
Ipak, jedan od karakterističnih slučajeva koji je rješavao Evropski sud je slučaj Oberschlick protiv Austrije. Gerhard Oberschlick je 1990. godine u austrijskom časopisu Forum nazvao u svom tekstu tadašnjeg predsjednika Austrijske slobodarske stranke Jerga Hajdera „kretenom” (idiotom). Ovaj uvrjedljiv navod uslijedio je kao reakcija na Hajderov govor koji je održan povodom proslave Dana mira 10. oktobra 1990. godine. Hajder je u tom govoru rekao da su svi vojnici, uključujući i pripadnike njemačkog Vermahta, borili za mir i slobodu. Po objavljivanju teksta Oberschlick je odmah bio tužen i nakon dugih sporenja na sudovima u Austriji, slučaj je završio u Strazburu gdje je Europski sud donio odluku da je novinar uvrijedio političara svojom riječju “kreten”, iako je političar iznosio fašističke poruke. Ovakvih političara ima i danas u Bosni i Hercegovini, ali ima i novinara koji su uporni. Međutim, upravo zato svaki političar ima pravo da „zvekne“ šamarom, napadne kameru bokserom, da novinaru prijeti metkom u čelo, i opet naš Damir Kaletović završi na sudu isto kao i Gerhad Oberschlick. Zaista ne pitam ko koga u svemu ovome pravi budalom? Jer jednostavno, oni koji su zaduženi da se brinu za slobodu medija postali su prvi neprijatelji javne riječi.
Situacija se hvala Bogu ni u Srbiji ne mijenja. Jednostavno, kada pogledamo zemlje Balkana, pa ni jedna od naših zemalja nije daleko odmakla. Iako se Hrvatska stalnio „koćoperi“ da je upravo ona poslije Slovenije na ulasku u EU, a onda i u toj proeuropskoj zemlji vidimo kako jedan Zdravko Mamić Maminjo napada novinara T-PORTALA Boruta Šipca, kojeg maltene šamara riječima zbog toga što mu nisu svidjeli novinarski komentari o njemu i njegovom sinu. Međutim u Srbiji je situacija baš onakva kakva se može i očekivati. Oni samo još nisu na novinare i babane počeli bacati.
Brankica Stanković je novinarka beogradske televizije B92 koja se bavi istraživačkim novinarstvom. Autorska je emisije INSAJDER, koja se potrudila da zabrinjavajuću storiju o korupciji u vrhovima srpskog pravosuđa nagradi igranim segmentima i tako u maniru najboljih svjetskih škola (britanske, recimo) dokumentarnog televizijskog žanra sa naglašenim autorskim angažmanom, gledaocima priredi triller-veče od kojeg su se srbijanskoj publici trnuli zubi. Međutim, zbog tog posla morala je unajmiti tjelohranitelje kako bi zaštitila svoj život u Srbiji. Na pitanje koliko često zbog svog posla dobija prijetnje i da li se plaši za sebe i svoje najbliže, Stanković je novinarima odgovorala: „Ne plašim se i ne obraćam pažnju na prijetnje. Postoje valjda institucije u ovoj zemlji koje treba da vode računa o tome da li je ugrožen neko ko samo radi svoj posao“, dok na pitanje u čemu pronalazi hrabrost da se bavi temama na koje većina okreće glavu, kaže: „Mislim da je takva teza pogrešna. Imam podršku urednika za ono što radim i ako se tako postave stvari, oni su hrabri što su odlučili da takva emisija postoji na TV B92. Možda sam hrabra zbog tema kojima se bavim, ali mislim da je to najnormalnija stvar.“
Na spisak neprijatelja koji prijete bezbjednosti SAD-a Pentagon je dodao i WikiLeaks.org, sićušni izvor informacija i dokumenata za koje bi vlade i koreporacije širom svijeta više voljele da ostanu tajna. Julius Assange je osnovao kontroverzne stranice WikiLeaks 2006. na svom kućnom serveru. Objavio je materijale o izvansudskim ubistvima u Keniji, odlaganju otrovnog otpada u Africi, priručnike Scientološke crkve, procedure u Guantanamo Bay-u, kao i banaka Kaupthing i Julius Baer. Godine 2010. objavio je tajne podatke o američkoj umješanosti u rat u Afganistanu i Iraku. On o WikiLeaksu kaže: “Logično, odmah se postavlja pitanje kriterijuma, odnosno ograničenja. Mi ćemo uzeti i staviti našu reputaciju, naše advokate i naše živote iza informacija od političkog, diplomatskog i etičkog značaja, a rekao bih i historijskog, jer i to radimo, koje su cenzurisane, klasifikovane kao tajne ili zabranjene. Ne uzimamo već objavljenje informacije niti informacije od autora. Van tih ograničenja sve što primimo objavimo. Iz naše perspektive mi smo internacionalni izdavački servis i predstavljamo izvore i novinare na isti način kao što advokati predstavljaju ljude na sudu – mi ne ocjenjujemo materijal koji primamo i objavljujemo“. Juliusa Assange se od 30.decembra 2010. nalazi na Interpolovom crvenom popisu traženih osoba.
7. decembra 2010. Assangea je uhitila britanska policija na temelju europskog uhidbenog naloga koji je objavila Švedska, gdje je Assange tražen zbog ispitivanja vezanih uz navodne seksualne prekršaje. Trenutačno je pušten uz kauciju i nalazi se u kućnom pritvoru u Engleskoj gdje čeka na saslušanje o izručenju. Odbacio je sve optužbe i tvrdi da su politički motivirane.
Nedim Şener je turski novinar listova „Post“i „Milliyet“. On i njegov kolega Ahmet Şık su 2011. godine bez ikakvih dokaza uhićeni zbog navodne suradnje sa Ernegenekom, čiji je cilj bio svrgnuti demokratsku izabranu vladu. Kada ga je ministar pravde pitao o njegovom uhićenju, Şener je odgovorio: „Što god bih rekao može se posmatrati kao intervenicija u sudskom procesu“. Bio je u zatvoru 200 dana i nakon toga je pušten zbog nedovoljnih dokaza, ali i velikih demostracija ljudi u njegovoj podršci širom Turske. Kako se to ne bi i dogodilo, kad se u Turskoj nalazi zatvoreno preko 100 novinara, koji su se navodno nameračili protiv Erdoganove politike. Međutim, bilo kako bilo, Turska je mržnju prema novinarima ubacila i u svoje udžbenike. Tako je u knjizi „HİTİT Yabancılar için Türkçe Ders Kitabı“ na str. 120 prikazano kako je novinar Wiliam T. Murphy dozvolio čovjeku da izvši samoubistvo da bi on imao novu vijesti, ali bio i prvi koji je izvjestio za vijesti o tom slučaju. Naravno, svi učenici će odmah reći, kao što su se i izjasnili: Novinari su ljudi koji žive na muci drugog čovjeka. Tako su Turci maltene sve novinare prozvali kao Yadaş medya iliti mediji koji su bliski vlasti. Tu prije svega prednjače televizije TRT1, SHOW TV, STAR TV, a od listova najglasniji je prema njihovim riječima SABAH, dok je na drugoj strani već dobro poznati ataturkovski list Cumhuriyet. Sve je to prikazano u jednoj Turskoj, koja je svoje neistomišljenike pozatvarala u zatvore. Ona je ipak zemlja koja eto prema našim viđenjima zemalja i divljaka sa Baklana daleko napredna i demokratična zemlja. I Julius Assage se pokazao daleko na najgoroj poziciji od svih onih novinara u država za kojima smo mi daleko godinama balili i kleli. Međutim, upravo te zemlje ne žele dozvoliti stvarnu slobodu riječi i štampe.
Na kraju krajeva, ovdje je prikazano šest novinara, šest primjera. Nameće se odnos šta je to dobro, je li to znači biti dobar novinar, biti u zatvoru. Ne mogu se složiti sa tim, ali se mogu složiti sa jednim, a to je: Ima novinara na ovom našem dunjaluku koji još uvijek rade svoj posao onako kako to Bog nalaže, a to jeste ponijeti sa sobom samo ono što si uradio na ovom svijetu, jer niko drugi te a tom putu neće braniti, ako ti svoje pravo na pero ne zaštitiš na vrijeme. Međutim, činjenica ostaje i u tome da će država, ili pak oni kojima se nikada ne svidjaju ono što ne žele da čuju, uvijek upravo nas okrivljivati, pa čak se i pitati po čijem mi to diktatu pišemo svoje tekstove. Na nama ostaje da to herojski ponesemo, upravo onako kako to kroz historiju i nosimo. Politika će ionako biti kurva u našem slučaju, jer se upravo ona branila samo lažima.