Prođe mjesec dana od povratka iz Londona. Nikad brže vrijeme nije prolazilo kao kada sam bila na Ostrvu a tužniju sjenu od one pri slijetanju aviona na butmirski aerodrom u životu ne vidjeh. Dani su prolazili i još uvijek prolaze veoma sporo. Prvih nekoliko dana roletne nisam ni dizala a sa ljudima skoro da i nisam komunicirala. Onaj osjećaj da želiš zaustaviti vrijeme bar na tren opirući se vratiti u stvarnost je bio presnažan. Nekako, skupih hrabrost i zakoračih na visočku cestu. Odluka je donesena, krug kroz čaršiju u nadi da se nešto promijenilo. Kažu da promjene nekada i nisu baš dobre. Izgleda da se upravo tim kredom ovdje i vode. Sve je isto ako ne i gore.
Stavivši slušalice u uši, koristeći još uvijek ne usvajanje zakona kojim će biti zabranjeno hodati cestom razgovarajući na mobitel i slušajući muziku, pojačavši na najveći mogući nivo play listu engleskih top 20 hitova, sa strahom u očima izađoh iz svoje zgrade. Skrenuh lijevo i kao programirana krenuh u obilazak i izvidnicu. Gledajući izmučene izraze ljudskih lica, oronule zgrade, kao flashback mi se vrati posjeta jednoj od najrazvijenijih londonskih općina pod nazivom Lambeth. Iako ne baš najveća, svojim uspješnim projektima zauzima vrh ljestvice po kvaliteti življenja. Vjerovali ili ne, iako nemaju načelnika (treba ga birati nekada u narednom periodu), sve i više nego sjajno funkcionira. Ne osjete se tenzije u zraku zbog mogućih političkih prepucavanja. Kažu da toga kod njih i nema. I iskreno, vjerujem im. A zašto i ne bih? Kako im ne vjerovati ako samo njihova općina ima jednu od najvećih stopa integriranih migranata. Čak 16.000 afriko-amerikanaca ili kako bi pogani balkanski jezik rekao crnčuga, je našlo svoj novi dom upravo u toj općini. Općina je dugi niz godina dobijala financijsku pomoć od Grada al se to vremenom prorijedilo. Sada svoj rad većinom financiraju kroz targetirane projekte a na pitanje o uljebljavanju kadrova u aparat lokalne zajednice kada se mijenja vlast su nas zbunjeno gledali. Hoćete li mi vjerovati ako vam kažem da u toj općini, kao instituciji, ne radi ni 20 osoba? Hoćete li mi vjerovati ako vam kažem da se oni nisu osigurali za cijeli život nego da se njihovi ugovori mogu prekinuti u svakom trenutku ako ne obavljaju svoje poslove prema važećim zakonima i propisima? Vjerovatno nećete. Onda ne znam kako da vam kažem da postoji jedan čovjek koji radi izvanredan projekat baš unutar navedene općine. Čovjek se bavi socijalnim poduzetništvom. Odlučio je biti posrednik u zapošljavanju između općine i osoba sa ili upitnom prošlošću ili onih sa tjelesnim poteškoćama. Na ovu prvu kategoriju se kod nas gleda kao na društveni otpad a u Londonu na blago jer upravo njihova radna snaga to predstavlja. Zašto neko ko je odslužio svoju kaznu društvu ne bi dobio priliku integracije i svoje novostečene vještine iskoristio na poboljšanju života svojih sugrađana?! Dok smo slušali priču o integraciji osoba sa fizičkim teškoćama, sjetih se situacije gdje je u Visokom opstruirano postavljanje obične rampe za invalidska kolica ispred Biroa za zapošljavanje. Jadno i bijedno, drago moje Visoko. Elem, čovjek priča kako je do sada zaposlio i posredovao pri zapošljavanju preko 20.000 osoba i da mu je cilj 1 milion poslova a mi mu na to kažemo da pojam „socijalno poduzetništvo“ zapravo imamo i mi u BiH mnogo razvijaniji nego oni u Londonu. Znatiželjan čovjek načuli uši a mi mu kažemo kako je kod nas merhamet ugrađen u DNK i da je sasvim normalno da ćemo prvo pomoći rođaku, kumu, prijateljovom malom nego nekome ko je zapravo sposoban. A vrhunac našeg socijalnog poduzetništva upravo dokazujemo i na najvišem državnom nivou kada ne želimo odustati od nominacije osobe u Vijeće ministara, na mjesto ministra, samo zato što mu visi optužnica iznad glave. Čovjeka ostavismo bez riječi. Valjda se postidio kada je shvatio da smo mi socijalno poduzetništvo podigli na najviši nivo o kojem London može samo sanjati. Vrhunac je bilo predavanje policajca o radu i saradnji sa građanima općine Lambeth. Kaže da su na samom početku imali problema jer su zaglavili u onom stereotipu da samo crnci prave probleme pa su i bez opravdanih razloga iste zaustavljali, pretraživali pa čak i privodili. A onda se dogodilo čudo. Za nas čudo, za njih normalan proces. Ljude su obrazovali. Hej, policajce obrazovali. Imali ljudi kurseve, predavnja, čak i izmjene i tumačenje zakona kako bi što bolje i pravednije obavljali posao i kaže da je sada sve mnogo bolje. Čak se povećalo povjerenje građana u rad policajaca. Meni je dovoljno pročitati komentare ispod članaka vezanih za neki događaj u Visokom, pa da znam šta moji sugrađani misle o radu lokalne policije. Ne želim biti negativna nego misliti da će doći dan kada će se početi javno iznositi imena one stoke koja svako malo puca usred bijela dana po čaršiji a ne skrivat ih iza nekih inicijala iako je riječ punoljetnim osobama. Želim vjerovati da će policija regovati na poziv kada neko prijavi da mu je obijeno auto i umjesto onoga „budite sretni što su Vam ga samo obili a ne i ukrali“ barem izaći i napraviti zapisnik. Možda se čak dogodi čudo i jednog nam dana jave ko nam je prije nekoliko godina (!) pokušao obiti stan. Al evo, najskromnija želja mi je da bar saobraćajni policajci reguliraju saobraćaj u Donjim Rosuljama pored škole kako neko jadno čeljade ne bi nastradalo od točkova nekog idiota koji smatra da je OK juriti jednosmjernom ulicom dok se djeca nemaju gdje skloniti budući da krkanski morni bezobzirno parkiraju auta na samoj cesti. Kao što rekoh, samo skromna želja.
Iz razmišljanja me trgnu lavež čopora pasa koji trče za nečijim autom u krvničkoj želji da mu raspore točkove. Ajde, rekoh u sebi, bar smo ostavili „slatke cukice“ sa nam slobodno šetaju ulicama grada i da nam povremeno gricnu sugrađane. To je jedna od stvari koje su mi neizmjerno nedostajale u Londonu. Onaj adrenalin kada zbog straha prelaziš na drugu stranu ceste, suptilno se sklanjajući od čopora pasa.
I dok se trenutno kvazianalitičari ubijaju pisajući o političkoj šaradi na lokalnom nivou naslađujući se trenutnim porazima jednih istovremeno uzdižući druge u visinu a namjerno zanemarujući da su i jedni i drugi i treći i peti deseti iznevjerili svaki glas građana ovoga grada, bolje bi im bilo da svoje jadno i bijedno „istraživačko novinarstvo“ maknu iz tuđih kreveta i avlija i recimo usmjere na školski dan djece u Velikom Čajnu i svojim pisanjem potaknu ovu ili onu stranku da se založi da se njima obezbijede bolji uslovi školovanja. Ili recimo da iniciraju partiju koja ih plaća (svaka partija ima svoje piskaralo) da se saniraju rupe na dijelu općine Visoko a u pravcu Kiseljaka pa da bar to uz neprilagođenu brzinu više ne bude razlog gubljenja tolikog broja mladih života. A ako nečiji život nije dovoljno dobar poticaj, onda nek pokrenu onaj merhamet gen koji se krije u svakome od nas i barem poprave ceste kako bi neko pametan sigurno napustio ovaj ćumez od mahale i zemlje.