Danas u Srebrenici imam drage prijateljice. Jedna od njih, koja mi pomaže razumjeti Srebrenicu i naći mjeru u svom javnom ispoljavanju pijeteta prema Srebrenici, jedna je od najhrabrijih žena koje poznajem.
Kada je počelo suđenje Radovanu Karadžiću, 2009. godine, kolege iz jednog medija iz SAD-a zamolili su me da napišem kratak osvrt na to hapšenje, „iz perspektive žrtve“. Podrazumijevalo im se, naime, da, kao neko ko je preživio 1.425 dana opsade Sarajeva, imam šta reći o činjenici da se direktni odgovorni za četiri godine pakla u kojem smo se nalazili sada nalazi na optuženičkoj klupi. Sjedila sam ispred praznog papira cijeli dan i ništa mi se nije činilo smislenim i prikladnim za reći. Kolega iz SAD-a koji je očekivao tekst nije mogao da se načudi zašto mi početak suđenja ne znači ništa i kako nemam komentar na njega.
O čemu da pišem
“Pa, našli su ga, sad će dokazima da potkrijepe sve što se događalo, osudit će ga. Pravda će biti zadovoljena. Zašto nisi sretna zbog toga? I kako ti to ne znači ništa?“ Shvatila sam tada da se kolega i ja suštinski nismo razumjeli u jednoj bitnoj stvari: nepremostiva je među nama bila upravo dilema o tome šta je pravda i kako se ona može zadovoljiti na bilo kojem sudu nakon genocida i masovnih zločina. Zbog toga u američkim novinama, naposlijetku, nije izašao moj osvrt na Karadžićevo hapšenje. Ova je žrtva, naime, smatrala da se neke stvari najbolje – odšute.
Dvije godine kasnije uhapšen je Ratko Mladić, saučesnik i implementator Karadžićevih ideja i planova. Ovaj put, spletom neobičnih okolnosti, za komentar su me zamolile kolege iz Kolumbije. Da, i u toj nama dalekoj zemlji, čuo se glas o zločinima počinjenim u BiH i onima koji su te zločine činili i naređivali. “O čemu da pišem?“ pitala sam kolegicu iz Bogote. “Piši o Srebrenici,“ rekla je, “O toj tragediji svi su čuli, ti nam kaži šta za tebe koja si preživjela Sarajevo i one koji nisu preživjeli Srebrenicu znači ovo hapšenje.“
Napisala sam tada članak u kojem sam opisala svoje prvo putovanje u Srebrenicu. Zaustavili smo se tada u Potočarima, u Memorijalnom centru. Sjedili smo tamo u tišini, ukočeni i bez riječi sat vremena. Jedna žena iz naše grupe tiho je izgovarala molitve za sve nevine ljude koji su pokopani na tom mjestu, a ja sam tada shvatila da su jedine riječi koje nisu nametljive u tom trenutku Božje riječi, a ne čovjekove. Čovjek nema riječi koja bi pristajala uz Potočare. Jedino što je bilo prikladno na tom mjestu i tom trenutku bila je tišina.
Sljedeći put sam posjetila Potočare sa grupom studenata sa Univerziteta u Washingtonu, koji su došli u Bosnu radi učešća u programu “Razumijevanje Balkana”. Plan je bio da posjete Potočare i da se sastanu sa zvaničnicima Srebrenice u centru grada. Kasnili smo na sastanak, jer je nakon posjete Memorijalnom centru 30 mladih Amerikanaca sat vremena samo sjedilo tamo u tišini. Oni su došli da bi razumjeli Balkan, ali Srebrenica je bila mjesto koje nije bilo razumljivo za njih. To je bilo mjesto koje je dirnulo njihova srca, i jedina stvar koja se činila prikladnom za njih kao odgovor na to mjesto opet je bila tišina. Pomislila sam tada na kolegu iz SAD-a koji nije razumio zašto mislim da ne postoji pravda nakon ovakvih zločina i zašto o zadovoljenju pravde nema šta da se kaže. O pravnim, historijskim, društvenim posljedicama haških presuda može se i mora govoriti. O pravdi – teško. Nigdje to nije tako vidljivo kao u Srebrenici. Tamo se pravda – odšuti. Tako sam tada napisala za kolumbijske novine.
Danas u Srebrenici imam drage prijateljice. Jedna od njih, koja mi pomaže razumjeti Srebrenicu i naći mjeru u svom javnom ispoljavanju pijeteta prema Srebrenici, jedna je od najhrabrijih žena koje poznajem.
Nova generacija
Ne samo zbog onoga što je preživjela, nego zbog svoje spremnosti da o tome govori. Iz dana u dan, strpljivo da odgovara na pitanja upućenih i neupućenih, dobronamjernih i nedobronamjernih, slučajnih prolaznika i putnika namjernika u Potočarima. Uvijek sam i stalno fascinirana njenom snagom i time što, za razliku od mene, ima šta da kaže i nalazi načina da se time što govori bori za pravdu. Jedna druga Srebreničanka ima samo osam godina, pjeva i svira u srebreničkom horu, proputovala je neke velike gradove predstavljajući tamo svoju zemlju i svoj grad, govori dva jezika (da, govori, razgovara sa gostima kojih je u Srebrenici puna kuća uglavnom 11. jula) i o životu i svijetu koji je okružuje već ima zreo, izgrađen stav i ne boji se kazati ga. Ona je budućnost Srebrenice, ona i takvi kao ona su, ma kako to patetično zvučalo, nada i vjera da je neka bolja Bosna i Hercegovina moguća. I ako bi me danas pitali za komentar o pravdi poslije presude Radovanu Karadžiću, opet ne bih imala šta reći. Baš kao i hapšenja, baš kao i počeci suđenja u Hagu, i presude za mene imaju tek pravne, historijske, društvene posljedice. Ako me pitate za pravdu, ako me pitate za nadu, ja je vidim u činjenici da u Srebrenici, iako u manjini, žive i stasavaju ovakve žene kojima se divim. Pravda je, u ovom slučaju, naprosto kosmička, a pravo ostavljam sudovima. Zato ću i ovu presudu da odšutim.