Ovih dana pokušavam da složim neke kockice i na kraju dođem do vrlo jednostavnog zaključka. Isto nam je vrijeme, isti prostor, a toliko različitih aršina.
Karizmu ili imaš ili nemaš. Sredina ne postoji.
Vratio nam se Goran Bregović. Priredio veliki koncert. Sav prihod poklonio dječijem domu na Bjelavama. Sve Dženane dobile su poklon te večeri.
Oni koji su uz njegovu muziku odrasli i proživjeli svoje najljepše godine mladosti srećni su. Oni koji ga ne vole iz raznih razloga reći će da je to kupovanje sitnih duša i mrzit će ga i dalje.
A njemu svejedno.
Svejedno je i meni. Zasmetalo mi je jedino ono nasnimavanje sa službenicima u opštini i u domu zdravlja sa ministrom Mesihovićem.
Pomislih na trenutak da se vratio s onog svijeta.
Prošle godine je patriota i glumac u svakom smislu te riječi Emir Hadžihafizbegović slavio svoj rođendan tako što je pozvao samo estradne zvijezde i „zvijezde“. Mogao je pozvati i nanu Fatu Orlović, ali nije. Da je kojim slučaje mene pozvao ponijela bih mu teglu bestilja i dva kilograma paradajza. Nije da ja ne znam kupiti poklon, nego da mu napomenem ko je i odakle je.
Tu smo prešutjeli sva odobravanja i negodovanja.
Nezapaženo u Bosnu i Hercegovinu vratila se i Jadranka Stojaković. Prije svog konačnog povratka nekoliko puta je održala koncert u Sarajevu. Kako nije mogla povratiti svoj stan, otišla je u Banja Luku. Tu ne vidim ništa sporno. To što se Banja Luka nalazi u dijelu države Bosne i Hercegovine koja nosi drugačiji naziv Republika Srpska meni ne znači ništa, jer ja taj naziv ne priznajem.
Vratio se Mile Stojić, pjesnik. Miljenko Jergović sa adresom u Zagrebu, redovan je član žirija za mnoge književne nagrade.
U umjetnosti granice gotovo da su nemoguće. Umjetnik je stanovnik svijeta, ali….različitosti postoje. Način na koji ti predstavljaš svoju zemlju u tom svijetu je izuzetno važan.
Prije neki dan čitam u jednom časopisu kako Oskar je napunio deset godina i slijedi ona dosadna konstatacija kako Ničija zemlja nije naš film ni po čemu. Osim što su reditelj Danis i jedan od glavnih glumaca Đuro iz Bosne, kao i tužan motiv scenarija inspiriran ratnim događanjima. Do kada će patetićna pitanja biti sjenka svakom našem uspjehu?
Danis Tanović je osvojio Oskara za film Ničija zemlja. Uprkos svim nagradama koje je osvojio svojim prvijencem, pojedinci nisu mogli podnijeti uspijeh i počeli su sa pričom kako je nagrada dodijeljena iz političkih razloga. Danis šuti. Pametan. Danis živi u Parizu. Lahko mu je izigravat lafa iz daljine. Danis se vraća u svoju Bosnu i Hercegovinu, u svoj grad. Novinari ga danima salijeću pitanjima: zašto se vraća i zna li on uopšte kako je živjeti u našoj zemlji. Eto ne zna. Prosvijetlimo ga!
Danis pogrešno parkira motor, Pirke o tome piše kolumnu. Koji napredak u karijeri!
Ali zato vratiće se jednom On. Godinama jedan dio javnih ličnosti čezne za njim i moli ga da se vrati domu svom. Krenuo je već preko Drine. Emir Kusturica. Pravednik nad pravednicima. Pa će sve jednom doći na svoje. On će nas naučiti svemu. Šta je to demokratija, raspengaće nam grane porijekla pa više nećemo biti u zabludi odakle smo i kome pripadamo.
Sigurna sam negdje u budućnosti bit će satkan crveni tepih za njegov veliki povratak. Tako je prorekla Kleopatra!
A sve je moglo biti drugačije i trebalo je biti! Niko od Emira Kusturice nije očekivao da se vrati u Sarajevo i sa fesom na glavi i tespihom u rukama obilazi tekije sarajevske uoči ponedjeljka i petka. On uprkos svim svojim umjetničkim dostignućima nikada nije snagu intelekta znao usmjeriti u pravom smijeru. Šteta za njega!
Ni ovo nekoliko redaka nije zaslužio, ali bilo je neophodno usporedbe radi!
I nikako ne prestajem da se pitam: isti prostor, isto vrijeme, različiti aršini. Zašto?