Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

“E, moj Meho …”

altOve riječi iz naslova teksta je izgovorio ustaški logornik Majetić, kao da se izvinjava, kad je Meho Patak 1942.g. uhapšen u provali partijske organizacije u Sarajevu i Visokom.

Meho je odveden u logor Stara Gradiška, Jasenovac pa onda Zemun, odakle je trebalo da idu za Beč. Dan prije nego su krenuli iz Zemuna nije se vratio sa još dva druga. Niko nikad nije saznao kako je  ubijen, prvi puta kao čovjek i ličnost, već priznati revolucionar našeg grada, a ostali njegovi sapatnici odoše prema Beču njih 16,  pa dalje u Norvešku u internaciju. Vratiše se samo šesterica, a deset  osta u ledu Norveške

Danas riječi logornika Majetića izgledaju kao kletva  koja je trajala do zimus kad nekom bi toliko „zima“ da „morade“ oboriti posljednju bistu u Spomen parku , uzeti  brončano poprsje i prodati ga da kupi drva  i ugrije se.

Jao ljudi kakva blamaža, kakva iskonstruisana melodramska pričica koja treba da u srce takne svakog ko je imao malo više od naramka drva, ali isto tako i onoga koji nije u stanju shvatiti da je rušenje spomenika vandalizam kojem nema mjesta u zdravoj psihi čovjeka, ma ko i kada bio, ali samo da nema krivca.

Eto, desi se, Mehu ubiše  dva puta, jednom kao čovjeka, a onda  nakon 70 godina  po drugi puta  kao simbol čovjeka i sjećanje koji se davno borio za ideale koji danas izgledaju veoma slični, ali sa akterima  bez ideala, kolektivnog identiteta, širokih prostora i punih pluća,  kojim avlijski geto predstavlja  uvod u nestajanje.

Bog da im zaboravi glupost i neznanje, ali neka  ne dade oprost jer jadan je onaj narod  koji ima neljude u svom sastavu, krvnike  svojih spomenika, zarad ono malo vlasti koju istorija, ma čija bila, zaboravi kao da se nije ni desila.

altE, moj Meho primi izvinjenje u ime svih svojih s kim si negdje odakle možeš samo posmatrati zao duh  primitivizma, oprosti što više  nećeš  biti bronzana straža  vremena  za koje si i svoj život dao. Po drugi put te nema i to konačno zahvaljujući nekom, ni žednu ni gladnu, ali prezrenom od samog sebe.

Ubiti sjećanje je gore nego ubiti živa stvora, narode, pamti zavijeka!

Proudly powered by WordPress