Širom svijeta prevladalo je osjećanje kraja jedne epohe. Ljudi žive u dubokoj strepnji od mogućeg sloma svojih nekada stabilnih društava, kao u Jejtsovoj besmrtnoj pjesmi “Drugi dolazak”:
Kružeć i kružeć u sve širem luku
Soko ne čuje više sokolara.
Sve se razliva; središte popušta;
Puko bezvlašće preplavljuje svijet,
Kulja krvomutna plima, na sve strane
Obred nevinosti davi se u njoj;
Najbolji ni u šta ne veruju, dok se
Najgori nadimaju od žestine.
Besumnje, na pomolu je neko otkrovenje;
Besumnje, na pomolu je Drugi Dolazak.
Drugi Dolazak! Tek što riječ izustih,
A grdna slika iz Spiritus Mundi
Već vid mi muti: u pijesku pustinje
Lavlje obličje sa glavom čovjeka,
I okom praznim, ko sunce okrutnim,
Kreće lijene sapi, dok svuda okolo
Teturaju se sjenke gnjevnih ptica.
Opet pade tama; ali ja sad znam:
Dvadeset vijekova tvrdog sna
Pretvori u mòru škripa koljevke;
No kakva se to zvijer, svoj čas dočekav,
Vuče k Vitlejemu, da se u njemu rodi?
(William Butler Yeats, The Second Coming, preveo Milovan Danojlić)
Jejts je ove stihove napisao u januaru 1919, dva mjeseca poslije kraja Prvog svetskog rata. Instinktivno je osjećao da će mir uskoro biti prekinut još strašnijim užasima.
Gotovo pedeset godina kasnije, 1967, američka spisateljka Džoan Didion je za naslov svoje zbirke eseja o društvenom slomu u drugoj polovini 60-ih godina 20. vijeka izabrala riječi Teturanje ka Vitlejemu (Slouching Towards Bethlehem) iz ove Jejtsove pesme. U godini poslije objavljivanja ove knjige ubijeni su Martin Luter King i Robert Kenedi, eksplodirali su rasni neredi u gradovima SAD, a francuski studenti su započeli proteste koji su doveli do pada Šarla de Gola.
Do polovine 70-ih Amerika je izgubila rat u Vijetnamu, a Crvene brigade, Veder andergraund (Weather Underground), Irska republikanska armija i italijanski neofašistički teroristi su izvodili napade širom Amerike i Evrope. Ostavka predsjednika Niksona napravila je od zapadne demokratije predmet sprdnje.
Prošlo je još 50 godina i svijet ponovo opsjedaju strahovi zbog mogućeg sloma demokratije. Možemo li izvući neke pouke iz prethodnih epizoda egzistencijalne sumnje?
***
Dvadestih i tridesetih, kao i 60-ih i 70-ih godina 20. vijeka, očajanje zbog političke situacije bilo je blisko povezano sa razočarenjem u ekonomski sistem. U periodu između dva svjetska rata, činilo se da je kapitalizam osuđen na propast zbog nepodnošljivog stepena društvene nejednakosti, deflacije i masovne nezaposlenosti. Šezdesetih i sedamdesetih godina, činilo se da kapitalizmu nema spasa upravo iz suprotnih razloga, zbog inflacije i pobune poreskih obveznika i poslovnog svijeta protiv redistributivnih politika „prevelike države“.
Uočavanje tog cikličnog obrasca u javljanju kriza ne znači da postoji neki prirodni zakon koji nalaže da kapitalizam svakih 50 do 60 godina mora zapasti u krizu. Ali to saznanje nam može pomoći da prihvatimo činjenicu da je demokratski kapitalizam sistem koji se razvija i reaguje na krize radikalnim transformacijama ekonomskih odnosa i političkih institucija.
Zato današnju pometnju treba tumačiti kao predvidivu reakciju na slom jednog osobenog modela globalnog kapitalizma, koji se dogodio 2008. Sudeći po iskustvima iz prošlosti, verovatno nas čeka decenija ili čak duži period unutrašnjeg preispitivanja i nestabilnosti, što će konačno dovesti do nove ravnoteže u politici i ekonomiji.
To se dogodilo kada su Margaret Tačer i Ronald Regan pobijedili na izborima posle velike inflacije 70-ih godina, ili kada su iz Velike depresije 30-ih proistekli američki Nju dil i Jejtsova zvijer ponovnog naoružanja Evrope. Poslije svakog od ovih uravnotežavanja koja su pratila periode krize, dolazilo je do transformacije ekonomske misli i političkog života.
Velika depresija iz 30-ih je donijela kejnsijansku revoluciju u ekonomiji i Nju dil u politici. Inflatorna kriza iz 60-ih i 70-ih godina dovela je do monetarističke kontrarevolucije Miltona Fridmana, koja je inspirisala Margaret Tačer i Ronalda Regana.
Zato je razumno očekivati da će slom deregulisanog i finansijalizovanog kapitalizma donijeti četvrtu seizmičku promenu u političkoj i ekonomskoj misli (što sam 2010. opisao kao Kapitalizam 4.0). Ako globalni kapitalizam zaista ulazi u novu evolucionu fazu, kakve bi mogle biti njene odlike?
***
Važna odlika svake nove faze razvoja globalnog kapitalizma bilo je pomjeranje granica između ekonomije i politike. U klasičnom kapitalizmu 19. veka politika i ekonomija su bile idealizovane kao dve odvojene sfere, a interakcija između države i biznisa ograničena na (nužno) podizanje poreza radi finansiranja ratnih avantura i (štetnu) zaštitu interesa moćnika.
U drugoj, kejnsijanskoj verziji kapitalizma, tržišta su postala sumnjiva, a državni intervencionizam je prihvaćen kao ispravan put. U trećoj fazi, kojom su dominirali Margaret Tačer i Ronald Regan, kejnsijanski stavovi su obrnuti naglavce: država je najčešće u krivu, a tržište uvijek u pravu. Četvrtu fazu bi moglo obilježiti saznanje da su i država i tržište skloni katastrofalnim greškama.
Priznanje da svi griješe djeluje parališuće – i trenutna politička situacija to nesumnjivo odražava. Ali priznanje mogućnosti greške istovremeno uliva novu snagu, jer implicira da su poboljšanja moguća i u ekonomiji i u politici.
Ako je svijet toliko složen i nepredvidiv da ni tržište ni država ne mogu garantovati ostvarivanje željenih društvenih ciljeva, potreban nam je novi sistem njihove uzajamne kontrole, u kojem političke nadležnosti mogu da zauzdaju ekonomske interese i obratno. Ako je svijet nerazumljiv i nepredvidiv, onda treba revidirati i ekonomske teorije iz vremena prije krize – racionalnost očekivanja, efikasnost tržišta i neutralnost novca.
I političari treba da preispitaju ideološku nadgradnju utemeljenu na pretpostavkama tržišnog fundamentalizma. To uključuje ne samo finansijsku deregulaciju, nego i nezavisnost centralnih banaka, razdvajanje monetarne i fiskalne politike i vjeru da tržišnoj konkurenciji nije potrebno nikakvo uplitanje države da bi osigurala prihvatljivu distribuciju dohotka, podstakla inovativnost i obezbjedila neophodnu infrastrukturu i javna dobra.
Očigledno je da su nove tehnologije i izlazak milijardi novih radnika na globalna tržišta otvorili mogućnosti koje bi trebalo da donesu više prosperiteta u dolazećim decenijama, svakako više nego u godinama prije krize. Ipak, „odgovorni“ političari širom svijeta upozoravaju građanstvo da je stagnacija naše „novo normalno“. Onda nije čudo što su njihovi birači nezadovoljni.
Građani osjećaju da njihovi lideri raspolažu moćnim ekonomskim polugama kojima bi mogli da poboljšaju životni standard. Novac bi mogao da se štampa i dijeli direktno ljudima. Mogli bismo da povećamo minimalne nadnice i umanjimo nejednakost. Države bi mogle da više investiraju u infrastrukturu i inovacije bez znatnijeg dodatnog troška. Bankarski propisi bi mogli da ohrabre kreditiranje, umjesto što ga ograničavaju.
Ali sprovođenje tako radikalnih politika podrazumijeva odbacivanje teorija koje na polju ekonomije dominiraju od 80-ih godina, kao i institucionalnih aranžmana koji su na njima zasnovani, kao što je evropski Ugovor iz Mastrihta. Među „odgovornima“ i dalje je neznatan broj onih koji su spremni da ospore ekonomsku ortodoksiju iz vremena prije krize.
Poruka današnjih populističkih pobuna je da političari treba da odustanu od pravila igre iz vremena prije krize i ohrabre revoluciju ekonomske misli. Ako oni to neće, Jejtsova zver će to obaviti umjesto njih.