Sve je nekako stalo. Nebo je puno turobnih oblaka i pokoji pljusak iznenadi nas. Sunce se pomoli, pa opet sakrije. Da li zbog ovako promijenljivog vremena ili sveopšte situacije u zemlji, grad mi se čini nekako sumoran. Samo još kazaljka na satu neumorno se vrti i opominje nas. Dvadeset je godina od početka agresije na našu dragu Bosnu i Hercegovinu prošlo. Sramotno malo ljudi se okupi na mjesta pogibije naših zlatnih ljiljana. Zaborav je posljednje što treba da nam desi. Gdje je omladina? Gdje su djeca iz škola? Zašto se na tim mjestima ne održavaju časovi historije? Zašto se ne snimaju i u medijima ne prikazuju životopisi naših hrabrih junaka? Zašto se ne puštaju patriotske pjesme? Hiljadu zašto, ni jedno zato! Sramota!!!! Danima slušamo o napaćenom životu nepismenih folkera koji sa sebe moraju skinuti sve da bi bili primjećeni. Na snimanjima kojekakvih emisija gdje se redovito sipa iz šupljeg u prazno, organizuju se autobusi gdje ista ta omladina dobiva ceduljice sa pitanjima i kao poslije aktivno učestvuje. Prozirno, zar ne? Država za koju su izgubili život braneći je, odnosno ljudi koji je predstavljaju nisu u stanju odrediti zakonom obilježavanja značajnijih datuma važnih za historiju. Organizovati posjete mezarjima i mjestima pogibija. Nemoguća misija. Ne bi se ni za Srebrenicu znalo da one jadne majke nisu svakog mjeseca u jedanaestom danu izlazile noseći fotografije najmilijih. Sve drugo je od velike važnosti. Koja fotelja, koji položaj, odrađuj i šuti. Kad zapne narodu ćemo zaprijetiti ratom. Dosad se to pokazalo efikasnom metodom. Intelektualce na vlast one istinske? Ni slučajno! Šta ako se otkrije da nije sve onako crno kako jest?! Šta ako neko odluči finansirati kulturu, sport, nauku, pa svi mladi ljudi dobiju šansu za posao i ova zemlja krene u drugom smjeru. Pozitivnom! I dokaže regionu i Evropi da nije zemlja nepismenih. Šta onda? Jest ćemo zlatnim kašikama! Zlatne kašike u Bosni postoje, samo pogrešni jedu iz njih. Oni koji su im te kašike priuštili žive na marginama društva. Hajde jednom da se dogovorimo! Sad će opštinski izbori! Prosut će se para ko na begovskoj svadbi! Ima se, može se! Svi kandidati na predizbornim skupovima i u debatama neka se izjasne šta će to učiniti za sebe i svoju obitelj, užu i širu familiju i prijatelje. Običnom narodu nikakva obećanja više nisu potrebna. Ovdje se još davno istinitom pokazala izreka „ Obećanje – ludom radovanje”. I zato nemojte više! Budite barem jednom pošteni i recite koliko vam treba da zadovoljite standard za koji mislite da ste Bogom dati. A onda ćemo mi odabrati onoga ko nam bude najprihvatljiviji i najbliži našim shvatanjima života. Da znamo na čemu smo! Može u ovu zemlju doći milion stranaca evropskih predstavnika, nikad neće dokučiti bosansko umijeće življenja. Za to treba inteligencija.
I ovom narodu nisu potrebna obećanja. Trebaju mu fabrike, dobre ceste, škole, zdravstvene ustanove.
Hej, sedamnaest godina poslije rata, umjesto da sve cvate, Bosna tone.
U Jugoslaviji, kakva god da je ona bila, malo koji praznik državni nije prošao a da nije otvorena neka fabrika, puštena pruga, izgrađena cesta.
Danas vidite kako ljudi suznih očiju napuštaju krug zatvorene fabrike i sa trideset godina staža odlaze na biro za zapošljavanje. Žalosno!
Ne kažem da nema ljudi koji su sve svoje njive u ledinu pretvorile i ne pada im na pamet da siju, sade, obrađuju. To je samo rezultat pogrešnog shvatanja: „Gospodin sam samo ako ništa ne radim što mi je radio babo, dedo, pradedo.”
Zanatlija nema i oni što završe neki zanat nemaju gdje obavljati praksu.
Admnistracija je zatvorila mnoge zanatske radnje!
Poslije Drugog svjetskog rata u Visokom gotovo svaka peta kuća u mahali je imala kravu, za kokoši da i ne govorim. Danas gotovo nema krave ni na selu. Da nije one Milke čokolade, mnoga djeca nikad ne bi ni znala kako krava izgleda! Mnoga misle i da je ljubičasta!
Da sve stane na svoje Bosna bi bila Švicarska!
Život se sastoji od sitnih stvari.
Čim prije shvatite vi koji se spremate iznova nas povesti u ljepšu budućnost u oktobru, bolje i za vas i za nas!