“Košarkaški klub ‘Bosna’ ostvario je najveći uspjeh…”, počinju udarne vijesti na radiju i taman kad se čovjek bar na sekundu ponada da je nešto propustio i da se desio novi uspjeh bh. košarke nastavak vijesti vas vraća u stvarnost:
“…prije 37 godina u finalu Kupa prvaka 5. aprila 1979. u Grenoblu savladavši italijanski Emerson Varese i osvojivši naslov prvaka Evrope.” Vijest prenose agencije, portali, dnevnici počinju s tom viješću kao da se radi o nečemu što se tek desilo.
Ovo, naravno, nije tekst o KK ‘Bosna’, niti sam ja sportski novinar.
Ovdje se više radi o našem životu u prošlosti u koju sve više kolektivno bježimo živeći od jednog do drugog datuma neke priče iz davnina, slušajući iznova izjave aktera nekih davnih događaja. I naravno da kad se saberu sve godišnjice u jednu godinu, stiče se dojam da smo stalno osvajali evropske košarkaške kupove, igrali polufinala nogometnog Kupa UEFA, gledali U2 na Koševu…
Nakon što na jedvite jade preživimo januar, dobre vijesti stižu već početkom februara: U Sarajevu Olimpijada! To što je održana prije 32 godine i nedavno nam zbog nespremnosti oduzeta organizacija Omladinske olimpijade ne sprečava nas da se ponašamo kao da svakog momenta u Sarajevo treba da ponovo stigne olimpijska baklja i da Sanda Dubravčić ustrči uz stepenice na Koševu i ponovo upali olimpijski plamen.
Vijesti o nezaposlenosti, štrajkovima gladnih radnika i ‘odlivu mozaka’ umjesto estradnih svađa na relaciji ‘Dodik-Sarajevo-Nele-Izetbegović-Fahro u pritvoru’ taj dan u drugi plan guraju vijesti o Olimpijadi, mantre o tome kako je ćevabdžija ‘zapalio’ Kirka Douglasa i izjave aktera koje iz godine u godinu poprimaju ton propovijedi: “Dan pred otvaranje nije bilo snijega, vladala je zabrinutost, a onda je pao veliki snijeg i Sarajevo je bilo…”.
Da, bilo. Prije 32 godine moj otac imao 31 godinu (ja sad imam 36 op.a.), mama imala 28, ja bio četverogodišnjak, dedo bio živ, vitalan, nana bila živa, isto vitalna… Da se ne lažemo.
Onda slijedi već spomenuta, ove godine 37. godišnjica velikog uspijeha KK ‘Bosna’, a u nastavku aprila ponovo ćemo preživljavati nesretni pogodak Czuhaya u 87. minuti utakmice polufinala Kupa UEFA kojim je 24. aprila postolimpijske 1985. godine ‘zaledio’ Grbavicu i ‘Želji’ i njegovim navijačima ugasio snove o susretu u finalu sa slavnim Realom iz Madrida.
Izvor: N1Šta ima još? Ah, da, ne živimo samo u sportu slavnu prošlost, volimo se pohvaliti i nekim davnim velikim muzičkim događajima kakvih poslije nije bilo. Tako je 23. septembra prošle godine sjećanje na veliki koncert slavnog banda U2 proslavilo svoj 18. rođendan i postalo punoljetno.
“Magična noć kada je Sarajevo bilo centar svijeta”, ‘vrištaće’ naslovi vjerovatno i u septembru ove godine, mi koji smo bili na koncertu stavljaćemo po FB skenirane karte koje i sada čuvamo u albumima sa najdražim fotografijama, a malo će se ko pitati zašto od tada u Sarajevu nije bilo dovoljno događaja zbog kojih bismo ovaj zaboravili, i na šta bi ličile vijesti u ‘normalnim’ zemljama da obilježavaju godišnjice svakog od nastupa U2, ‘Stonesa’, Madonne…
Ima toga još, ali haj’mo ovdje stati, mislim da je poenta više nego jasna. Spomenimo još i to da su jedini koji nam ne dopuštaju da slavimo velike godišnjice zlatni sjedeći odbojkaši koji redovno osvajaju najveća odličja na olimpijadama, svjetskim i evropskim prvenstvima koja pak slavimo s manjim žarom nego spomenute godišnjice.
Treba li se sjećati spomenutih i sličnih događaja? Naravno! Treba li ih obilježavati? Svakako! Pa gdje je problem? Problem je što umjesto da uspomene na te događaje i uspjehe koristimo kao podstrek da organizujemo i ponovimo još sličnih, pa zašto da ne i većih velikih događaja, i od naših klubova i reprezentacija očekujemo još velikih sportskih uspjeha jer, eto, vidjeli smo da možemo – mi se nekako uljuljkavamo u sigurnosti prošlosti. Ili da se bar nadamo da ćemo ponovo imati koncert kakav je bio U2 ili Jamiroquai.
Svake godine iznova proživljavamo nešto što će uskoro ostati bez živih svjedoka i postati još veći mit, a u ličnim kartama u rubrici ‘Mjesto prebivališta’ još malo će nam komotno moći pisati: ‘Prošlost’.