Nije teško naći pregršt tekstova kako u Visokom nešto nije kako treba. Potrebno je samo otvoriti Google pretraživač i otvoriti bilo koju kolumnu napisanu u zadnjih nekoliko godina. To naročito važi za visočku kulturu ili barem ono što danas “zvanično” Visoko sa još zvaničnijim načelnikom na čelu podrazumijeva pod pojmom kultura.
No taj subjektivni pesimizam i kritičnost visočkih tekstopisaca svakako nije bez realnog pokrića i dokaza, i sasvim ga lako možemo dovesti u vezu sa “ovlaštenim” licima koji se bave širenjem kulture.
Takvo jedno lice, koje nesebično svoju energiju ulaže u kultivisanje našeg naroda, svakako je gospodin Hodović, prvak našeg skromnog muzeja i nerijetko službeni organizator ceremonija povodom najvećih bh. sekularnih praznika. Kao diplomirani marksist, a po partijskom opredjeljenju liberal, taj “zvanični frontmen” visočkih kulturnih manifestacija često i u tom, soptvenom čestitom poslu, pomiješa 2-3 dijametralno suprotne ideologije, te se desi da za Dan nezavisnosti naše domovine organizuje predavanje Fatmira Alispahića. No to nije predstavljalo veliki problem nikome, niti Fatmiru Alispahiću, prosljavljenom klerofašisti, niti Visočanima koji se diče svojim bh. patriotizmom, ali ni zvaničnoj “visočkoj kulturi” koja pod patronatom gospon Alibegovića i njegove mu (bivše) partije, ionako već odavno opasno smrdi na besmisao i glupost.
Tako da se tada i nije narod mnogo čudio da je 2008. za jedan od najsvetijih sekularnih praznika naše domovine, kada je građanski otpor četništvu i ustaštvu poklonio našoj zemlji nezavisnost, predavanje u Visokom, kolijevci bh. državotvornosti, drži jedan fašist.
To je samo jedan banalan primjer i nije samo na njemu valjano argumentovano tvrditi da je “visočka zvanična” kultura koja se blijedo i siromašno manifestuje uglavnom kroz neke polupismene i primitivne ceremonije, odavno izgubila i svoj moralni, ali i smisleni kompas. Ali nažalost, primjera ima jako mnogo.
No naravno pored zvanične visočke kulture postoji i ona “nezvanična” koja, ideološki i politički “nepodobna” nema tu sreću da bude finansirana od strane prvog među Visočanima -našeg načelnika. Već sam pisao o takvim organizacijama i ljudima, i nazvao ih underground kulturom upravo zato što to i jesu, primorani da čuče u sjeni neki cirkusa i intelektualnih korida kakve organizuje, inicira i podržava naš načelnik.
“Confero”, “Total”, “Damar omladine” su jedni od tih “nesretnika” koji eto, nisu dovoljno “lijepi i oku ugodni” da bi načelnik podržao njihove aktivnosti, odnosno ne odgovaraju ideološkoj naraciji i dogmi kakvu je ovaj forsirao zadnjih 8 godina. I dok takva udruženja širom BiH za svoje predstave, aktivnosti i projekte dobivaju nagrade i priznanja, u Visokom od strane načelnika dobiju ljubazni i “profesionalni” račun od 300 KM zbog korištenja prostora Kina.
Nije valjda teško zaključiti da su moje tvrdnje tačne. Dovoljno je samo pogledati koje to “kulturne manifestacije” administrativne visočke poglavice podržavaj i posjećuju, a koje ignorišu i zaobilaze. Antagonizam dvije dijametralno suprotstavljene kulturne struje, one zvanične načelnikove i one “underground” kreira konfuziju u kojoj najveći dio stanovništva, zabavljen preživljavanjem i sklapanjem kraja sa krajem, kulturu shvata kao površno dekorisanje njihovog jada, te je sve veći broj onih koji je smatraju besmislenom i nepotrebnom. Zato se i dešava da nekolicina Visočana krene u sječu bh. zastava.
Turistička zajednica ZDK, je naime imala jednu, za sve ostale kulturno divnu i patriotski odvažnu, a za Visočane priglupu i zaostalu ideju – da na svim srednjovjekovnim tvrđavama postavi jarbol i veliku zastavu Bosne i Hercegovine.
Teško da bilo ko razumnim argumentima može objasniti zašto je nekome smetala zastava naše domovine na vrhu Visočice.
Pošli valjda Visočani u ilegalnu sječu šume i primijetili neko bijelo “stablo” bez grana, sa čijeg vrha je visilo neko plavo platno sa bijelim zvjezdicama. Čudili se tako nekoliko minuta, bijelom stablu od karbonskih vlakana, koje je informacije radi ZDK koštalo 1500 KM, i češkali glave, sve dok se jedan nije dosjetio : “‘ajd da mi to ipak posječemo”.
Tako je valjda pala jedina od 5 postavljenih zastava širom ZDK ( Maglaj, Tešanj, Bobobovac, Vranduk ), i to u epicentru bh. patriotizma. Pala je, ne da bi se ukrala već kao nusprodukt isforsirane i idiotske ideološke (ne)kulture kakvu je, kao epidemiju, širio načelnik i njegova (bivša) stranka.
Kulmiralo je valjda to isforsirano nacionaliziranje i vulgariziranje naše “zvanične kulture”, do te mjere da je ista mutirala, pa su isti koji su rušili petokraku na Visočici, lupali biste revolucionara u parku, šarali po spomen-obilježju kosturnica, razbili remek djelo Ivana Meštrovića, ispisivali ustašku ikonografiju i kukaste krstove po ulicama, ukratko – rušili sve što nije bilo ideološki prikladno načelnikovoj viziji kulture – počeli eto i sjeći jarbole sa bh. zastavama. Od nacionalizma do antipatriotizma – samo u Visokom.
Siromašna, jadna i prosta kulturna platforma, koju je načelnik etablirao kroz svoja dva mandata, a koja se zasnivala na nekim “intelektualnim teferićima” u kojim bi Džemaludin (tokom izbora 2010 – Džemal) Latić i slični njemu održali neki ksenofobični, nacional-šovinistički i barbarski vaz, konačno je krenula ka svojoj propasti.
Dakle, sa jedne strane imamo sjekače bh. zastava, a sa druge imamo i određeni broj ljudi kojima je dosadio “pravaški” put načelnikove hibridne kulture.
Jer, sve je manje onih koji će vrijedno Vijeće učenika nazvati budalama jer su našli vremena da se brinu o ekologiji, sve je manje onih koji će izbjegavati Damarov “Dan tolerancije i suživota”, sve je manje onih koji će umjesto na predstavu “Confera” otići na palamuđenje Fatmira Alispahića, sve je manje onih koji će umjesto na predavanje koje organizuje omladinski krug Bijele džamije otići na promociju neke načelniku bliske “knjige”, sve je manje onih koji će umjesto na promociju singla MC Mide i Jome otići na načelnikove manifestacije nekulture.
S načelnikovim odlaskom jasno je da polako pupa iskonsko kultivisanje našeg civilnog društva. Od ekološke osviještenosti, bontona, orijentacije “underground” kulture, rađanja urbanih stilova umjetnosti i iskazivanja, pa sve do političkog opismenjavanja u kojem narod polako shvata koncepte demokratije, te sve češće svoja prava zahtijevaju protestima (slučaj pasa lutalica), peticijama i pozivaju na odgovornost svoje demokratski izabrane zastupnike, naše društvo polako izlazi iz srednjovjekovnog kulturnog mraka kojim nas je okitila divljačka “zvanična” kultura.
Trend prepoznavanja kulturnog od zvaničnog kulturnog sve više uzima maha, te je za očekivati da će u budućnosti, “Confero”, “Damar”, “Total” biti oni kojima ćemo se i zvanično ponositi, a mračnjacima, demagozima, kulturnim makroima zauvijek zatvoriti naša vrata.
Kažem, to vrijedi očekivati, makar do slijedeće promocije knjige nekog klerofašiste.