Suton, sparnog 25 jula ‘92. u Prijedoru, znaju oni koji su bili, sparina može biti nepodnošljiva. Šestogodišnja Nermina i njen brat Nermin od 12 godina, bez puno graje, deranja, tiho i posve mirno, od strane naoružanih ljudi izvedeni su ispred svoje kuće. Ubijeni su zajedno sa 28 članova svoje porodice. U sparini i dimu baruta, tromo se njihao bijeli čaršaf sa prozora.
Predvečerje u selu Zecovi, kasnog jula ‘92. Omorina ljerka bijeli čaršaf…
Na teritoriji Opštine Prijedor ubijena su 102 djeteta. Zločin je počinjen o periodu od 1992. do 1993. godine.
Provjerljiv podatak od koga se diže kosa na glavi, prevrće utroba i cijepa zdrav razum. Najmlađe dijete je imalo 3 mjeseca, a najstarije 17 godina.
Radi se o sljedećem.
Roditelji ubijene djece iz Prijedora, još negdje u novembru 2014. godine podnijeli su zahtjev za izgradnju spomenika tragično nastradalim mališanima u gradu Prijedoru. Samo po sebi ovo reanimiranje traume kao da nije bilo dovoljno, nego je naišlo na jezivo ćutanje “gradskih otaca”. Tek negdje sredinom 2015. godine, gradonačelnik je našao za shodno da primi ljude koji spomen-obilježjem, ljudski, žele odati dužno poštovanje i sjećanje na stradanje svoje djece. To su ljudi koji dječjim DNK markerom žele ispisati iznad kozarskog neba -NIKAD VIŠE NIKOME. Ne ponovilo se! I znate li šta se desilo?
Jedno veliko NIŠTA.
A, to ništa ima i svoje objašnjenje.
Gradonačelnik Marko Pavić rekao je kako bi izgradnja ovakvog spomenika bila kontroverzna u današnje turbulentno vrijeme, kako ne postoji Zakon na nivou BIH o izgradnji istog, kako bi različiti ljudi to različito tumačili i, na kraju, kako je on kao veliki čovjek i “humanitarac” spreman da izađe u susret roditeljima, ali pod uslovom da spomen-obilježje bude van grada. Konkretno, navodi se MZ Puharska.
Dovoljno cinizma za jedan pasus.
Prvo, ružno je porediti, ali kako bi Vama izgledalo da je mezarje Potočarsko negdje ispod Konjuha, da je Jasenovac u predgrađu Slavonskog Broda, da je Treblinka u Zakopanama, namjesto Varšave…Pametnom dovoljno. Ludom nikad.
Toliko o nelogičnostima. ‘Ajmo logično.
Kako bi vam izgledao i na šta bi ličio podatak koj veli da u Zakonu o lokalnoj samoupravi postoji član po kojem se MORAJU riješiti na ovaj ili onaj način zahtjevi građana, namjesto OMERTE-zavjere ćutanja i ignorisanja? Kako bi vam se činilo ako bi znali da u Konjicu, Sarajevu i Bugojnu postoje spomenici ubijenoj djeci rata?
Posve logično, zar ne?
Ljudskost, ljudskost prije svega nalaže da se ovakve stvari šapatom i bez bilo kakve halabuke odmah rješavaju. Da ti ne zna lijeva šta radi desna. Da spomenik osvane, kao što je i morao ‘96 ispred robne kuće “Patrija” u Prijedoru. E, sad, ni po muke na ovu muku.
Priča ima još mučniji nastavak. U nadrealnom natezanju sa realnošću, gradonačelnik Marko Pavić poslao je jednu delagaciju u Konjic da vidi – šta? Valjda da vide kako se pravi spomenik poginuloj djeci. Nadrealno i užasno i morbidno. Pogotovo u svjetlu činjenice da se u Prijedoru nije otišlo dalje od papirološkog brda i spomeničkog mjehura od sapunice za mrtvu djecu. I sva je prilika da će tako i ostati. Na sramotu iste one ljudskosti.
I taman kad čovjek pomisli, ‘ajde dobro, nije dobro, ali ‘ajde dobro, grad Prijedor ne voli komemorabilije, nije im to u opisu radnog mjesta, šta god, podigne se spomenik palim borcima Vojske Republike Srpske, među kojima je i ime Gorana Borovnice, za kojim je Haški tribunal raspisao potjernicu zbog optužbi za ratne zločine. Dakle, nije do spomenika, nije do djece! Na stvari je najprimitivniji kasapinski vulgarni nacionalizam, koji ispred svega ima zloupotrebni prefiks “čiji”. Možda su, čini se, djeca bila nedostojna spomenika, jer, zaboga, nisu bila “naša”, nego “njihova”?!?!
Mi “svom” djetetu Spomenku Gostiću, koga smo namjesto doma za nezbrinutu djecu smjestili u okrilje smrti, dižemo spomenik u Doboju. Jer je “naš”. Stotinjak kilometara dalje, nema komemorativnog obilježja za 102 djeteta, jer nisu “naša”. A, kad je neko “naš”, može se zvati i Goran Borovnica, može imati zločinačku hipoteku iza sebe, eto njegovog imena na spomeniku.
Pazite, u kategorijama “njihova vs naša djeca” može razmišljati samo ozbiljno poremećena osoba, ali šta drugo zaključiti?
Šta zaključiti nakon otvaranja kancelarija ravnogorskog (četničkog) pokreta u Prijedoru? Stići će ih ruka pravnog sistema? Ne budite smiješni. Ne, naravno da neće. Jer, da postoji taj pravni sistem, ne bi se moglo ni u noćnoj mori desiti da npr. Boračka organizacija Vojske Republike Srpske iz Prijedora otvori spomen-sobu u Društvenom domu u Trnopolju, bez saglasnosti Skupštine Grada Prijedora. Em nemaju saglasnost, em su otvorili spomen-sobu direktno u prostorijama gdje su od strane pripadnika VRS-a ubijani i mučeni Bošnjaci za vrijeme rata.
Ne treba biti pretjerano sklon poređenju, pa zamisliti šta bi bilo kada bi poljski neonacisti otvorili zavičajni dom u gore narečenoj Treblinci.
Ostaje samo sramota…
I ne samo sramota. Ostaje krunjenje ništavila. Pucanje i onog mjehura od sapunice koji bi mogao biti spomenik ubijenoj prijedorskoj djeci. Ne zaboravite, više od 60% roditelja ubijene djece i samo je pod pesnicom biologije mrtvo.
Ali, ne zaboravite ni ovo.
Suton, sparnog 25 jula. U Prijedoru, znaju oni koji su bili, sparina može biti nepodnošljiva. Šestogodišnja Nermina i njen brat Nermin od 12 godina, bez puno graje, deranja, tiho i posve mirno, od strane naoružanih ljudi izvedeni su ispred svoje kuće. Ubijeni su zajedno sa 28 članova svoje porodice. U sparini i dimu baruta, tromo se njihao bijeli čaršaf sa prozora.
Nisu mrtvi zbog sparine.
Ostaje nam samo sapunica u kojoj možemo, namjesto duginih boja, prepoznati svoj odraz. Neko se crveni od stida, neko je “beo” i mrtav ‘ladan od propisa.