Ja sam jedan izuzetno težak čovjek. Nikako mi udovoljiti: pivo mi je ili toplo ili prohladno, kafa jal’ gorka jal’ preslatka, jelo bljutavo ili presoljeno…
Kada sam se prije pet-šest godina, s tadašnjim urednikom Draganom Miškovićem, dogovarao za ovu rubriku, on je rekao da bi to trebalo da bude nešto aktuelno, vezano za Sarajevo, napisano interesantno i duhovito, a istovremeno i kritički. (I on je, vala bio, malih zahtjeva!)
U vrijeme postolimpijskog sna, kada smo još uvijek plutali u ružičastim oblacima naših opsjena, kada se nije dešavalo skoro ništa, kada je život, poput ravničarske rijeke, tekao mirno i neustalasano, teško je bilo pronaći »događaj« i često sam buljio u papirnu bjelinu, ne znajući ni kako da počnem, a kamoli kako da završim.
Sada, kada mi ovaj život-skot, daje preobilje materijala, na izmaku ove, po događajima »berićetne« sedmice, neću da pišem o svemu tome.
Sve ste i sami vidjeli, kroz sve ste i sami prošli, pa pišući o tome, ličio bih (a, na njega ni u ludilu ne bih htio ličiti!) sebi na onu »legendu« novinarstva, zvanu Smiljko Šagolj, koji je s mikrofonom u ruci stajao pored rudarskog okna, iz kojeg su, poslije jedne od najvećih nesreća, iznosili tijela poginulih, i članovima porodice postavljao pitanje: »Kako se osjećate?«
O svemu tome, post-festum (ili postmortem?) neka ostane samo anegdota o mom prijatelju Kimiju (čiji Vam identitet neću otkriti, nego ću samo reći da nosi ime jednog od naših najvećih pisaca, Ćopića, a prezime našeg nobelovca) kako stoji, mamuran k'o čep, na najglupljem semaforu u gradu, kod, hotela »Zagreb«, gdje pješaci mogu čekati zeleno svjetlo sve dok ne osijede i nokti im ne narastu, nestrpljivo čekajući da jureća bujica automobila stane bar na trenutak, da bi se stuštio »na popravak« u prvu kafanu i mrmlja:
»Pas Vam mater! Što jutros ne postaviste barikade!«
Pa, zato, da se ja držim naslova… Prošle nedjelje u bašti (koja to više nije) kafane »Šetalište« (koja to više nije), stojim sa jaranom Amirom, pa onako, raznježeni uspomenama, a, bogami, i alkoholom, gledamo našu dječicu (s čika-Mirkom na čelu) kako se preganjaju s kerovima, divanimo kako smo sretni da sretniji ne možemo biti…
Ja iznosim svoju »teoriju«:
»Zn'š z'što je to tako. Z'to što mi nikad nismo bendali nacionalnosti, mi smo se v'zda znali po nadimcima. Eto, na pr'mjer, ja donedavno nisam znao da se Čuka zove — Neven.«
Amir me u čudu gleda:
»Čuka se zove — Nedim.«
I tako: »Neven-Nedim-Neven-Nedim…« zovi Čuku da ga poslije trideset godina pitam kako se zove.
Čuka me gleda k'o da sam p'jan, pa potvrđuje da se zove Nedim.
»Daj ličnu!« On nema lične, a ja se slavodobitno okrećem Amiru i kažem:
»Eto, vi'š!«
Jer, ja sam jedan težak čovjek i kad si nešto utuvim u glavu — tako mora biti.
I nimalo se toga ne stidim što sam »težak čovjek«.
Jer, u ovim vremenima, akcenat je na — čovjek!