Dnevne i sedmične novine već sada doživljavaju sudbinu kasetofona. Svi su ih voljeli, ali ih je vrijeme pregazilo.
Uvijek treba biti oprezan spram upotrebe priloga uvijek. Isto tako, nikad ne valja neoprezno rabiti rezolutnu riječ nikad.
Nema opakijeg primjera za ove ohrndane naputke od sudbine printanih medija. Kad neko kaže da novine nikada neće nestati, ili da će ljudi uvijek čitati dnevnike i tjednike, eto razloga da s najvećom brižnošću tretiramo te nezgasnute optimiste i poslenike lijepe pisane riječi.
Njihove neoprezne izjave kazuju nam da oni prognozu formiraju koristeći aktuelne kriterije. Danas, kada su portali tek modificirana verzija printanih medija, kada im je pismenost lohotna, a kreativnost u povojima, nekakva potreba za printom i dalje je tu. Ali šta će biti za pet godina, 2021., to iz današnje perspektive ne znamo. Pri tome – da bude jasno – nismo zavirili u daleku 2026. Nego u blisku budućnost: pet ramazana i eto 2021. I ko smije reći šta će biti tada kad su se već danas čitateljske navike toliko izmijenile da i kompjuter, u paketu s tabletom, postaje arhaičan jer im mobitel kao informativna platforma otima primat?
Moje iskustvo je zanimljivo zato što nagovještava trendove koji nikoga nisu zaobišli. Već godinama sve rjeđe kupujem novine (ovo vam govori višedecenijski uposlenik printa i – sljedstveno tome – punokrvni ovisnik čija je ovisnost sama od sebe zgasnula), a i kada to učinim, papir koristim samo kao vodič, da vidim koje ću tekstove potražiti i pročitati na tabletu. Nakon toga, novine prođu i drugi krug upotrebe, nosim ih za potpalu na selo. Izgleda da ljubav prema olovu bolje funkcionira u zoni sjećanja, primijenjene nostalgije i uvijek komercijalnog žala za starim dobrim vremenima, nego u sferi prakse.
I šta će onda biti 2021. godine? Najbolji odgovor je – ne znam. Neam blage. Generacija rođena 1990. godine – koja u životu nikada novine kupila nije – tada će imati 31 godinu i vladat će planetom. Generacija rođena 2000. za ćirilicu ne zna ni da postoji, zaboravit će do tada da piše i latinicu, ali će tipkati brže od pobjednice na okružnom takmičenju daktilografkinja iz 1985. Naravno, i dalje će postojati neki oblik printa, ali ne kao znak vitalnosti žanra, nego kao odumiruća relikvija metuzalema rođenih 1970. i ranije.
Print zaista ima veliku budućnost – u muzejima. U zemljama u kojima muzeji iz objektivnih razloga ne rade, moći ćete da ih nađete i na trafikama. Tim muzejskim prodajnim mjestima koja će se držati još barem dvije, možda i tri decenije. U hronično nečitalačkom društvu, kakvo je naša cjelovita & nedjeljiva Bosna i Hercegovina, već decenijama se pitanjem osobne kulture smatra nečitanje novina. E, izgleda da su svi ti kulturnjaci konačno došli na svoje. Novine su već danas proizvod arhaičan kao, recimo, kasetofon. Ko ne vjeruje, nek upita njihove uposlenike koliki im je tiraž, kakve su im plate, koliko imaju reklama i koliki im je procenat naplate objavljenih oglasa. Svi ti indeksi bilježe uznemirujuće padove.
Kada je ono u drugoj polovini prošlog vijeka postalo jasno da je Ćiri odzvonilo i da elektrifikacija ubrzano osvaja svijet željeznice, nostalgijom prožeti građani koristili su svaku priliku da se provozaju tim transportom koji izumire. Možda je ovo pravi čas da se počnu ili nastave intenzivno kupovati novine? Iz solidarnosti, zbog nostalgije, zbog toga što za razliku od većine portala imaju lektore, pa onda zato što tamo ima dobrih autora i zanimljivih ideja. Kupujmo novine dok ih još ima. Znak je osobne elegancije podržavati unaprijed izgubljenu stvar.