Nekako utištano i uljujkano se vuku ovi majski dani preko tihih površina grada, pod udarom stalnih proljetnih pljuskova i hladnoća koje se javljaju jednom u pola stoljeća. I ljudi su nekakvi uljuljkani i uspavani, pod barjacima svojih stranaka se vuku tek tako očekujući izborni mjesec u ovoj godini da odu i još jednom na listiću zaokruže “svog”, pa se ponovo prepuste sutonu ove čaršije koji već odavno liči na najveću pomrčinu koja je ikad nastupila na kugli zemaljskoj. MOLIM ZA PAŽNJU. Ljudi, vi ste, kao i ja, homo sapiens. Kako mi kaže wikipedia, koju vi slabo koristite pored silnog vremena kojeg uludo protraćite na facebook, da je to latinski naziv za čovjeka – živo biće koje ima visoko razvijen mozak za apstraktno razmišljanje, rješavanje problema, introspekciju i sl. Pa zašto opovrgavate sve to. Zašto opovrgavate svoje praočeve koji su, kroz ovih 200.000 godina, koliko bivstvujemo, razvijali taj isti svoj mozak za napredak i razvoj, za budućnost koju mi danas, umjesto da živimo onako kako su oni zamišljali, mi tu istu budućnost vraćamo u daleke perfekte ljudske gluposti, maloumnosti i nerada. Razvijali su, dakle, vaši praočevi svoj mozak da bismo mi lagodno živjeli, a mi ga vraćamo u prvobitno stanje. Zašto? Jednostavno danas je za nas štela mnogo bitnija od zdravog razuma. Danas, “zdrav razum”, nas dijeli na naše, njihove i one treće. Danas se valjamo u žabokrečini i blatu gluposti, nemorala i neetičnosti, dok nas neimaština, nepravda i druge pošasti zavijaju u crno. Danas, za razliku od jučer, mi, homo sapiensi ( razumni ljudi ), se borimo da nam nepravda umjesto pravde vlada. Borimo se za nazadak, samo da bismo se naslađivali kako smo i mi bili među našima, kako smo i mi bili jedni od naših. A ko su ti vaši? Ko su ti za koje glasate svake četiri godine, da li na lokalnim ili na državnim izborima? Gdje su ti vaši kad djeci nemate da date marku da jedu u školi ili kad vidite starca ili staricu kako kopaju po kontejneru tražeći koricu hljeba? Gdje su ti vaši? Zašto ih birate ako nam samo odmažu? Zašto ako ne mare za nas? Zašto su naši ako ih nikada nemamo, osim u izbornoj godini?!?
Još jednom, MOLIM ZA PAŽNJU. Ljudi, homo sapiensi, razumni ljudi, budite ono što vam kosmos nalaže. Budite insani, a ne marva s instinktima. Budite razumni. Uključite mozak i razmislite. Zapitajte se.
Čitajući Ziju Dizdarevića i obrađujući njegovu priču “U bosanskoj kafani”, dobio sam zadatak da napišem jedan esej o mom shvatanju tog Zijinog remek-djela. Navodim vam ga u sljedećim redovima pa sami procijenite da li je Dizdarević pisao samo jednu običnu priču iz bosanske kafane ili nam je predočio ogromnu crnu rupu, koju stvara lopata toza koja je u nama od mnogobrojnih svakodnevnih kahvica i dim cigareta koji ispire naše mozgove. Čitajte i sami procijenite:
“Tišina i dim. Džezva zveči. Prolaze sati, minuti, a opet vrijeme stoji. Samo poneko, dosadno obojeno, jah, prereže dimnu zavjesu i pokrene sivu, gustu masu koja kola pod svodovima života. Žabokrečina provincijskog života se poput smrti vuče među fantastičnim životnim tempom koji hukti između varljivog mira svih provincija ovog svijeta. Tek poneki trač, besmisleni tok riječi ili poneki sitni događaj koji bi mogao učiniti napredak ovoj provinciji, pokrene ovu malu sredinu, taman toliko da se kroz priču provuče sva ta mala farsa i nestane na suncu provincije. Niko ne očekuje preveliki trud i želju da se promijeni stanje u kome su trenutno. Niko, ni životinje, ni ljudi, pa čak ni sam vazduh, ne miču svoja tjelesa sve dok to nije prijeko potrebno za njihovu egzistenciju, za puko preživljavanje. U moru nemara i nerada koje svojim valovima samo uljujkuje i uspavljuje, produbljujući dosadu na obalama šutanja sve postaje beznačajno. I ljudi, i priroda, i vrijeme, i prostor. Sve je beznačajno. Mir se osjeti kao vječna prepreka koja se postavlja nad životima uljuljkanih ljudi u kolijevci života koji se tješe da sve samo od sebe prolazi. Ne vole probleme, kad ih gaze neće vikat’. A ako ih slučajno neko pohvali i podigne na neki pijedestal, njihova sujeta i želja za dokazivanjem samo će ih uljuljkivati u tom snu, tako da će i dotadašnji trud pasti u vodu. Jedino što je dovoljno za takve mase je da im obezbijede hljeba i igara, nek’ su stomaci puni, a oči site. Da mogu umrijeti u šutanju. I to je sve. Opet šutanje, mir i dim. Neprestane gluposti zvuk. Samo kuckanje sata, zujanje muhe zarobljene u zamci. Vječni mir i tišina.”
Eto tako i jeste. Vječni mir i tišina. Sve zbog odsutnosti vašeg zdravog razuma iz vašeg bivanja na ovom dunjaluku. Budite čvrsti karakteri. Budite ljudi. Budite razumni. Budite ono što jeste. Ponosni i prkosni od sna, a ne radnička klasa koja služi za tlačenje. Još ću vam navesti i jedan citat iz Haremske lirike Ahmeda Muradbegovića, dio njegove autobiografije u kojoj prikazuje vrhovni ideal čovječanstva:
“Ja neću da na mome životu počiva i jedna mrlja i jedna brazgotina tuđe volje i tuđeg razuma, pa makar taj razum u običnom čovječijem shvatanju bio i iznad mene – kao vrhovni zakon i posljednja sudbina. Ja rastem iz svoje krvi, iz svojih instinkta i iz svoje svijesti samorodan i nepatvoren. To je destilacija, očišćenje i oslobođenje.”
Uzmite malo vremena za ovo i zapitajte se. Da li ćete biti jedan od malograđanskih kritičara iz Dizdarevićeve bosanske kafane ili ćete biti svoji ljudi, radini, obrazovani i prije svega razumni kao Muradbegovićev ideal u njegovoj Autobiografiji!?