“Idealno stanje bi, naravno, bilo takva zajednica ljudi koji su svoj nagonski život podredili diktaturi uma”, Sigmund Frojd.
Sigmund Frojd, austrijski ljekar, osnivač psihoanalize, ljekar za nervne bolesti i profesor nervne patologije na Univerzitetu u Beču rodio se 6. maja 1856. godine
Još dok je bio dijete roditelji su uočili kako je mali Sigmund izrazito bistro dijete te je stoga uživao i poseban status unutar porodice. Iako su živjeli u malenom stanu sa sedmero djece, Sigmund je imao vlastitu sobu i uljnu svjetiljku, dok su ostala djeca u za rasvjetu pri učenju koristila svijeće.
Kao dijete maštao je o tome da postane general ili ministar, ali kako je bio Jevrej nije mu bilo dopušteno baviti se bilo kakvim zanimanjem osim medicinskog i pravnog. To ga nije spriječavali da nauči govoriti francuski, engleski, italijanski i španski jezik, te da se posveti proučavanju djela poznatih pisaca i filozofa posebice djela Ničea, Hegela, Šekspira i Kanta.
Studij medicine u Beču započinje 1873. godine, a tu upoznaje i sestrinu prijateljicu Marthu Bernays s kojom će se kasnije oženiti.
Godine 1877. mjenja ime Sigismund Schlomo Freud u Sigmund Freud. O njegovoj mladosti malo se zna jer je u dva navrata uništavao spise na osnovu kojih bi se moglo doznati više.
Nakon završetka školovanja 1881. godine prihvata radno mjesto u Institutu za cerebralnu anatomiju gdje radi istraživanja upoređujući mozgove odraslih ljudi i fetusa, a nekoliko godina kasnije radi studiju o kokainu te 1884. godine otrkiva njegova analgetska svojstva i iskušava ga na sebi. Jedna od značajnih godina za njegovu karijeru bila je 1885. godina kada je pozvan da boravi četiri mjeseca u Parizu i radi s jednim od najpoznatijih neurologa toga vremena Jeanom Charcotom koji je istraživao uzroke i terapiju histerije putem hipnoze. Naredne godine vraća se iz Pariza u Beč i otvara privatnu praksu. Otvorivši privatnu praksu Frojd se posvećuje oboljelima od histerije koje, što je u to doba bilo uobičajeno, liječi elektroterapijom i hipnozom. Kasnije će odustati od hipnoze te primijeniti metodu slobodnih asocijacija i analizi snova. Njegove teorije i tretman pacijenata bile su, a i danas ima dosta spora o tome, kontroverzne.
Pred nacistima je 1938. emigrirao u London, gdje je 1939. umro. Posebno je isticao značaj nesvjesne psihe i seksualnog nagona na psihički život ljudi. Njegove psihoanalitičke studije su znatno uticale i na literaturu i na filozofiju.
Objavio je veliki broj djela i psihoanalitičkih studija od opšte medicinske, posebno psihoterapijske vrijednosti. Bio je kompleksna ličnost u svakom pogledu, a nacionalno se nije nikad do kraja osjećao Jevrejinom (zbog čega je imao nesporazuma sa sunarodnicima), niti pripadnikom austrijske ili njemačke kulture.
Djela: “Psihopatologija svakodnevnog života”, “Tumačenje snova”, “Tri rasprave o seksualnoj teroriji”, “Dosjetka i njen odnos prema nesvjesnom”, “Prilog istoriji psihoanalitičkog pokreta”, “Uvod u psihoanalizu”,”Totem i tabu”, “O snu”, “Psihologija masa i analiza ega”, “Ja i ono”, “Mikelanđelov Mojsije”, “Dostojevski i oceubistvo”, “Nelagodnost u kulturi”, “Nova predavanja za uvođenje u psihoanalizu”, “Studije o histeriji” (s Jozefom Brojerom), “Autobiografija”.