” Što to ima u ljudima tužno,
da ulaze u tuđe živote?
Ko to živi u prošlosti mojoj,
a još nije umro od sramote? “
Pričajući s nekim prijateljima iz Sarajeva i Fojnice, te razgovorajaći jednu noć s jednim kolegom, novinarom, zaključio sam jednu golu istinu o Visokom, koju već odavno je većina Visočana osjetila ili pričala o njoj, te na ovaj ili onaj način kumovala širenju iste te istine, koja sadrži vrlo niske folove i fazone dragih nam sugrađana.
Neću nadugo i naširoko raspredati o prevelikoj psihotičnosti naše čaršijske kvazi-raje, koja se diči i koja diže Visoko u nebo, samo onda kada neko ‘ njihov ‘ postigne nešto, ili onda kada ime visočke opštine odjekne u užem ili širem medijskom grotlu svijeta.
Sjetit’ ćete se svi, ne tako davnih, događaja vezanih za visočke piramide, komplekse podzemnih tunela i ostale arheološke nalazine u svijetu, koje su zahvaljujući gosp. Semiru Osmanagiću, napravile jedan svjetski odjek koji još uvijek, nakon 7-8 godina, ostavlja svoj eho među turističkim zajednicama cijelog svijeta. Svi su tada bili polaskani što su Visočani i što se eto baš u ‘ njihovom ‘ Visokom pronašao arheološki park koji bi mogao biti vječan izvor prihoda, prvenstveno za visočku općinu, a potom i za širi region BiH-e. To je bilo, ako se ne varam, sezone 2005/06 i tada su svi hvalili Semira Osmanagića, i bili volonteri, i hranili i finansirali volontere. Danas, u sezoni 2011/12, tek ponegdje u čaršijskim krugovima ćete čuti priču o piramidama i to samo ako se tu slučajno nađe građanin nekog drugog grada kugle zemaljske, a i tada će dobiti šturo objašnjenje uz obavezne opaske o arheološkim nalazištima, ‘ onom Osmanagiću što bere pare na našem jadu ‘ i ‘ onim budaletinama iz dijaspore što kopaju za džaba ‘. Sveopšte dobro zajednice, koje bi sa samo malo boljom medijskom propagandom, razumijevanjem visočke zajednice i organizacijom nadležnih institucija, moglo postati sveopšti izvor prihoda zbog kojeg bi Visoko i okolina, iz potpune tmine života u kojem se sad nalazi, sigurno postalo centralna čaršija BiH u kojoj bi se svake godine okupljalo više desetina hiljada turista, pa možda čak i više hiljada turista sa rastom re industrije.
Međutim, tu se javlja jedan problem u mentalitetu naših građana. Ne bi se bilo idealno ako njih ne bi izjedalo to što je nekakav strendžer došao i našao piramide u njihovom gradu. Oni ne bi da dijele zaradu ni s kim, nego sve treba da ide u njihove džepove za minimalan trud. Ne bi sve bilo uredu da se par usijanih, ‘ pametnih ‘ glava ne digne protiv nečega novog, jer teško je mijenjati navike. Prokleti, glupi balkanski mentalitet čiji osnovni zakon kaže da život ne može biti uredu, nego ako je sve potaman da ti sam treba da ga učiniš, na neki način, lošijim. To je onaj mentalitet naših visočana koji više vole tuđu muku i tuđi jad, nego sopstvenu sreću i sopstveni mir. Visoko – čaršija o kojoj su nadugo i naširoko raspredali od doba Kulina bana i dobrijeh dana, pa do početka ovog milenija. Čaršija koja je vazda bila trn u oku veliki BiH gradovima jer je imala duh i mudrost koja je smanjivala vrijednost svih gradova a povećavala vrijednost Visokog. Visoko – čaršija u kojoj danas žive ljudi koji će prodati sve, pa i svoj obraz, za bijednih stotinu maraka koje će im sutra obezbijediti litru domaće mučenice i malo pečenice za mezu. Čaršija u kojoj ogovaranje i režanje ne prestaje čak ni u snu, u kojoj ljudi jedni drugima broje dnevne aktivnosti te vrstu istih. Čaršija u kojoj ljudi koji žele postići nešto padaju na koljena na samom početku zbog glupih predrasuda, zbog zakona koji kaže da ili jesi, ili nisi dio njihovog trenda koje su zacrtali lezihljebovići i lezizobići kojima je cjelodnevna obaveza otići ispiti kahvu, ispušiti kutiju cigareta i obavezno ocrniti nekoga ili propratiti da li taj neko pije produženu ili običnu kahvu, s mlijekom ili bez.
Djevojke su postale MTV dive, kojima su uzor anoreksične, kifla-dame koje im se smiješe sa ekrana, pa su uspjele da sebe zamisle u svijetu u kojem im je obezbijeđena svaka stvar koju zažele, pa tako ili će naći momka, odnosno muža, koji će im obezbijediti sve to, ili će ostati usidjelice koje žive na grbači roditelja, koji udovoljavaju potrebama svojih princeza.
Muški dio populacije dijeli se na tri klase, imućni (paralije), snalažljivi i fukare, pa im se tako prema finansijskoj situaciji kumuje i sudi. Tako će paralije i poneki snalažljivi uspjeti ‘ uganjati ‘ neku visočanku, poslije je i oženiti, a velika većina ostatka će da se nađe u nekim drugim vodama, stvarajući averziju prema ženama, ili barem prema visočankama.
Kolega novinar, koji pamti neka malo ljepša vremena, kaže mi kako su tinejđeri, u tim vremenima, bili gotovo isti, pa su se tako djevojke furale na Sarajlije i one koji ih mogu odvesti na izlazak u Sarajevo, a muški su nekako naginjali kiseljačko-fojničkoj regiji, u kojoj su djevojke uvijek bile naklonjene Visočanima. To su mi potvrdili i prijatelji iz Sarajeva i Fojnice, također malo stariji, koji su mi ispričali kako se nekad, u dobra vremena ista stvar dešavala na neki malo romantičniji način, a danas se to svelo samo na imaš i nemaš.
Sve u svemu, okrenite se oko sebe u udarnom terminu čaršije ( 20:00 – 23:00, op.a. ) i vidjet’ ćete budale koje voze kroz zabranu ugrožavajući živote ljudi, što se već godinama dešava pored očiju radnika visočke filijale ministarstva unutrašnjih poslova i drugih uticajnih građana. Okrenite se i vidjet’ ćete ljude koji odmjeravaju vašu odjeću i ponašanje i zaključuju da ste dobar ili loš čovjek, pritom ne poznavajući vaše karakterne osobine. Osvrnite se i vidjet’ ćete svijet prepun mržnje, koje produbljuju razni krimosi, lopovi i lopuže koji se polahko ali sigurno gnijezde u gradu gdje policija na osnovu poznanstva govori ko je dobar a ko nije. Osvrnite se i vidjet’ ćete čaršiju u kojoj ljubav ima labave korijene i svaka manja oluja u vidu svađe, otkrivši ogovaranja, razara porodice i parove. Vidjet’ ćete grad u kome su mladi nezainteresovani u svakom pogledu, pa čak i za ‘ barenje ‘ lijepih djevojaka koje svaku noć s čežnjom gledaju ne želeći ni da se potrude da i pokažu svoju pažnju i osjećanja koja gaje prema njima.
Osvrnite se oko sebe i vidjet’ ćete grad u kome još uvijek rat traje, ali onaj još gori u srcima, koji razara ono malo pameti što je ostalo u dubokim porama grada da još možda i pokrene nešto normalno, a da se sve više gaji bezintelektna mržnja i nekorektnost, koja dovodi Visoko iz stanja u kojem je Visoko bilo poslije rata, koje i nije bilo loše, do današnjeg stanja, do 2012 godine u kojoj armagedon siromaštva i ljudske gluposti prijeti da uništi naš grad.
Osvrnite se i vidjet’ ćete grad ljudi koji vam se smiju kada prosjaku udjelite novac.
Osvrnite se i skinite masku ljudima iz Visokog – vidjet’ ćete jednu vrlo ružnu tragediju, sa ogromnim brojem preokreta i niskih udaraca na relacijama glavnih i sporednih uloga te ponekog statiste. Vidjet’ ćete tragediju koja se odigrava na truhlim daskama, prastarog, podrumskog pozorišta.
Vidjet’ ćete Nisko.