Srebrenica je najteži zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i neprihvatljivo je da se i na koji način, osim s dužnim poštovanjem, govori o žrtvama.
Predstavnici Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike i Instituta za istraživanje genocida iz Kanade animirali su javnost i ukazali na skandaloznu epizodu serije “The Odd Couple“, koja se emituje na američkoj mreži CBS, a u kojoj se na humorističan način govori o žrtvama Srebrenice.
Jedan od likova serije, naime, poziva djevojku da zajedno odu u srpski restoran “Ukus Srebrenice“, što su, osim Bošnjaka Sjeverne Amerike, osudile i prestavnice Udruženja “Majke Srebrenice“, ali i brojni drugi pisci, intelektualci, novinari. Radio Slobodna Evropa o ovom je događaju napravio priču, prenoseći argumente preživjelih Srebreničana kako je pokušaj humora na račun srebreničkih žrtava i povezivanje humorističke serije sa srebreničkim genocidom zapravo vrijeđanje preživjelih i ismijavanje žrtava.
Naime, u restoranima poput ovog koji se u seriji pominje, srebreničke su djevojke i žene silovane i ubijane tokom rata i ovo grubo zbijanje šale na taj račun je ne samo neumjesno, nego i graniči s govorom mržnje.
Nepromišljena replika
Producentska kuća uputila je izvinjenje i sama priznavši kako je navedena replika bila neprimjerena i nepromišljena. I to je, svakako, dobar znak. No ova nam je “epizoda“ ukazala na nekoliko bitnih činjenica kad je riječ o inostranoj percepciji ratnih zbivanja u BiH.
Prije svega, da se o razmjerama zločina i patnjama žrtava mora puno više i ozbiljnije govoriti i senzibilizirati međunarodnu javnost da se prema njima odnosi s pijetetom, ne samo prigodničarski, dakle 11. jula, nego i u stalnom insistiranju za istinom i pravdom. Srebrenica je najteži zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i apsolutno je neprihvatljivo da se i na koji način, osim s dužnim poštovanjem, o žrtvama tog zločina govori.
Očigledno je da u programima TV stanica u svijetu treba više emisija i sadržaja koji će upućivati gledaoce, objašnjavati im šta se i kako dešavalo u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine i apelovati da se prema tim događajima određuju i srcem i umom. Istina o Srebrenici, ali i svim drugim mjestima stradanja u BiH, mora ostati generacijama koje dolaze svuda u svijetu kao naše trajno civlizacijsko naslijeđe, kako su to i naveli u saopćenju Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike i Instituta za istraživanje genocida Kanada.
Nadalje, ovaj slučaj ponovo aktualizira pitanje slobode umjetničkog izraza, odnosno umjetničke interpretacije i izričaja. Ona doista mora biti neupitna, ali neupitni moraju biti i vrijednosni odnos i mjera dobrog ukusa, odnosno moralni principi kojih se trebaju držati oni koji stvaraju ovakve sadržaje, posebno kada u njih žele uključiti priče ili aluzije na vrijeme i prostore u kojima je bilo žrtava. Naprosto se mora misliti o osjećajima onih koji će takvim pričama biti povrijeđeni.
Nije tu riječ ni o kakvom ugrožavanju slobode, ni o kakvoj cenzuri, niti o lažnoj političkoj korektnosti i autocenzuri. Riječ je, jednostavno, o obavezi dostojanstvenog odnosa prema žrtvama, koliko god nam se one geografski ili emotivno činile dalekim. I ta obaveza promišljanja o posljedicama, prije svega prema onima koji su preživjeli zločine i kojima ovakve situacije samo ponovo otvaraju rane, mora biti naša ljudska, civilizacijska obaveza.
Izvinjenje samo po sebi također je značajno, jer pokazuje da je moguće promijeniti nečiji stav i odnos pravovremenom, nedvojbenom i argumentiranom reakcijom. Mediji su ti koji reflektiraju stvarnost, ali i koji je oblikuju i kada jedna TV kuća kaže svojim gledaocima „Pogriješili smo, neumjesno je ovako kontekstualizirati žrtve zločina“ to jeste svojevrsna edukacija i same publike. I to je naprosto proces. Pa čak je i samom CBS-u trebalo više od petnaest dana da shvati, odnosno prihvati pogrešku i uputi izvinjenje.
Ruka pomoći
No, treba i to reći, tom je izvinjenju svakako značajno doprinio i ton samog protestnog pisma Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike i Instituta za istraživanje genocida Kanada, koji su krajnje argumentovano, ali i dostojanstveno i u pomirljivom tonu ukazali ovoj TV kući na propust. Njihov poziv producentima i menadžmentu da posjete Srebrenicu također možemo shvatiti kao pružanje ruke i pomoći da se neke stvari i događaji bolje razumiju kako se ovakve situacije više ne bi ponavljale.
“Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu“, napisao je u jednoj od svojih knjiga pisac Miljenko Jergović. Više od dvadeset godina nakon rata, ako nam išta može donijeti barem zrnce osjećaja da te žrtve nisu uzaludne i nisu zaboravljene, ako išta može učiniti da ta pobjeda bude barem simbolička i moralna, onda je to dostojanstven odnos prema svemu što se događalo i prema onima koji te događaje nisu preživjeli ili su ih preživjeli s velikim traumama. “Sad bi bili očevi, sad ih više nema. Mala, velika moja, večeras ćemo za njih voljeti“, kako je to govorio Izet Sarajlić. I što je još važnije, za njih ćemo pamtiti. I za njih reagovati. Čak i kad je tek obična TV serija u pitanju.