Ti si slab i nesiguran čovjek. Gledaš se u ogledalu i ne vidiš ono što ostali govore da u tebi vide. Umrijet ćeš još ove godine, ali tvoja ogledala pokazuju odraz osamnaestogodišnjeg mladića, uredno počešljanog, kovrdžave kose, bez dlačica i namirisana, koji cijelo jutro gladi svoj vrat kako na njemu ne bi bilo ni najmanjeg začetka dlačice. Nastojiš da budeš savršen dvadesetičetiri sata na dan. Ali tvoje je tijelo tek metafora tvoga duha. Od djetinjstva te uznemiruje razdvajanje duše i tijela, a ponekad zbog toga imaš čak i noćne more. Živiš s tom razdvojenošću, ne uspjevaš to da pomiriš, samoga sebe uspavljuješ da bi vjerovao kako su duša i tijelo jedno; no dovoljno je da se pogledeaš u ogledalo znajući da ono odražava laž, pa da vidiš kako to nije tačno. Taj odraz je neko drugi. I taj drugi je podjeljen, ako ne između tijela i duha, a ono između prošlosti i sadašnjosti, između privida i stvarnosti.
(…)
Mi ne mislimo tako. Gledamo kako svijet nestaje, ali zemlja ostaje, riječ ostaje. Svi oplakujemo nestajanje našeg grada. Ali slavimo trajanje života u glinenom loncu, metalnoj posudi, pogrebnoj masci. Metalna glava ovna, kameni bik, to je jedina stoka koja nam je ostala. Prazne posude, prašnjavi mehovi, to je hljeb i vino što su ostali za nama. Oplakujemo nestanak grada. Prihvatamo da svijet umire. Ali čekamo da vrijeme pobijedi smrt zahvaljujući vjetru, svetlosti i stalnim godišnjim dobima. Nećemo vidjeti plodove ovoga stabla. Vidjet će ga svjetlost, godišnja doba i vjetar. Svijet umire. Zemlja se preoblikuje. Zašto? Zato što smo mi tako rekli. Zato što nismo izgubili riječ. Predali smo je svjetlosti, vjetru i godišnjim dobima. Svijet nas je otkrio. Zemlja nas je sakrila. Vraćamo se njoj. Nestajemo sa svijeta. Vraćamo se zemlji. Odatle ćemo izaći da bismo plašili druge.