Baš kao poslije velikog nevremena i velike kiše, tako i prije i poslije izbora, bili oni opći ili lokalni, na površinu isplivaju sva govna, smeće, prljavština i ljudski uvlakački šljam željan afirmacije po bilo koju cijenu s jednim jedinim ciljem, a to je političkim putem na lakši i brži način metodom analne penetracije doći do ostvarenja interesa, uvijek interesa i uvijek ličnog interesa. Ranijih godina to se kao nešto moglo malo i sakriti, pozivajući se na vjeru, Boga, naciju, patriotizam, žal za boljim Titovim vremenima… Međutim samim pogledom u imovinske kartone onih koji su to zagovarali i danas zagovaraju sasvim je jasna stvarna istina, motivi i razlozi bilo čijeg političkog angažovanja. U Visokom je to postalo toliko očito da se više i ne pokušava sakriti koji medij i koji novinar igra za koga, ide se toliko radikalno da “novinare po ubjeđenju” možete vidjeti i na listama za naredne izbore. Ima i onih suptilnijih koji se sofisticiranijim metodama pokušavaju kriti iza raznoraznih maski, iako nema potrebe za tim, jer su to uvijek isti društveni dušebrižnici velikih riječi, malih moralnih vrijednosti, “novinari opće prakse” spremni sve komentarisati i dijeliti političke i svake druge lekcije pri tome zaboravljajući da su jeftini i obični pušači k**** koji sramote profesiju. Ali ostavimo te jadnike koji će nakon 08.10.2012. godine opet bestidno uzimati sebi za pravo da se nazivaju nezavisnim medijima i novinarima priklanjajući se onima koji pobijede i kao kerovi očekivati opet neku kost da im bace da glođu kako bi preživjeli do narednih izbora i novog pušenja. Takvi su svakako sami sebi svrha i nepotrebno se već dugo zadržah na njima, ali sam morao to spomenuti jer je teško objašnjivo kako neko može otvoreno stati na stranu neke politike i novokomponovanog privrednika koji propagira istu tu politiku, a sutra opet glumiti nekakvu objektivnost!? Jednostavniji je način, registruješ se kao PR agencija i radiš to svijetla obraza te izbjegnes subjektivizaciju činjenica ulizujući se tamo nekom kompleksašu željnom političkog i društvenog statusa. U Visokom je čak bilo “normalno” raditi na JP RTV Visoko, aktivno učestvovati u izbornom programu i voditi kampanju neke stranke gotovo pa iz prostorija te medijske kuće koju finansira Općina najvećim dijelom!? Naravno svačije pravo je da se ponaša kako misli da treba i to treba poštovati, ali i uvlakači onda između izbora treba da razumiju naš pojednostavljen stav o njima po principu “ko o čemu, kurva o poštenju”. E sad kad je takva situacija s medijima i “novinarima” koji otvoreno i bez trunke stida nose dresove nekih političkih opcija, onda je valjda sasvim jasno da su i svi ostali u politici samo iz interesa i nema tu ni vjere, ni nacije, ni Boga, niti nekakvog žala da pravednijim vremenima kao u Titino doba, savremenici tog doba znaju da je i tada bilo isto kao i danas samo malo drugačije umotano.
Danas je posljednji dan u kojem do 16.00 sati svi politički subjekti CIK-u trebaju predati liste za Općinska vijeća i imena kandidata za načelnika. CIK će to provjeravati do 03.08.2012. godine, a onda 23.08.2012. godine to podijeliti s javnošću. Kada pogledamo visočke liste političkih partija, koje su manje-više poznate javnosti, možemo uočiti smjenu generacija, mnogo novih i mladih neafirmisanih imena s visokom stručnom spremom (stečenom po raznoraznim fakultetima od Busovače i Travnika, preko Kiseljaka pa do Sarajeva) u kombinaciji s manjim brojem već poznatih likova koji su se okušavali na političkom nebu. Simpatizeri i članovi svih političkih stranaka u Visokom u ovom momentu se dijele na one koji su zadovoljni listama iz razloga jer su se našli na njima i na one koji su nezadovoljni i koji već poluglasno iznose prljavi veš iz perioda koji je iza nas, a u kojem su se oni nadali da će im lider njihove stranke ukazati povjerenje stavljajući baš njih na listu. Tako razmišljaju i o pitanju kandidata za načelnika i nosioca listi. Jedni govore kao da svi misle jednim mozgom “razvalit ćemo”, dok drugi imaju stav da im je “užasan” kandidat za načelnika i nosilac lista uz konstataciju “šta će on, ko je on”.
Dobro je da na listama ima dosta mladih i obrazovanih ljudi, novih lica. Ali, s druge strane, iz razgovora sa svim tim novim licima od kojih većina ima gard “ja i samo ja i najmapetniji ja u mene mi u babe i u matere” stiče se utisak da oni uopće ne znaju koji su stvarni razlozi zbog kojih bi oni trebali biti na tim listama i boriti se za ulazak u OV Visoko. Nasuprot tome oni imaju samo dva motiva. Prvi je dobro se ulizati i uvući u guzicu onome ko je predsjednik stranke, odnosno onome ko vlada strankom iz sjene, a drugi je pokušaj da nakon prvog pređenog nivoa uvlaćenja u guzicu putem iste te stranke ostvariš neko radno mjesto po mogućnosti u Općini ili nekoj drugoj na budžet naslonjenoj ustanovi. Zanimalo me i zašto se svi oni isto ponašaju iako pripadaju različitim političkim opcijama, a odgovor sam dobio sasvim slučajno večeras od Dženana Handžića, profesora iz Medrese “Osman ef. Redžović”, koji pričajući o nečemu sasvim drugom reče da diktatura kao oblik vladavine proizvodi svaki oblik licemjerstva kojim diktatori bivaju okruženi i u kojem na perverzan način uživaju. Iz te definicije proizilazi i kakve profile lidera stranaka na lokalnom nivou u Visokom imamo. To su lideri koji žive u staklenim zvonima i samozadovoljavaju se vrteći u mašti sve te lijepe riječi o njihovoj pameti i ljepoti koje im upućuju vlasti, zaposlenja i političke moći željne “pudlice” koje ih okružuju. Sve je dobro dok lideri redovno hrane svoje pudlice i dok imaju uzajamnu korist na relaciji gazda i najvjerniji čovjekov prijatelj. Gazde/lideri i dalje mogu uživati u perverziji diveći se svojoj pameti za koju nisu ni znali dok im nisu ukazali na nju, a “pudlice” imaju redovne obroke i nadu da će kroz stranku ostvariti ono što objektivno kao pojedinci ne mogu. Problem će nastati onog trenutka kada prvi put lider/gazda ne nahrani svoje ljubimce ili ako ovi prije vremena uvide svu ispraznost liderovih lažnih obećanja. Tada obrnutim slijedom stvari, lideri će postati ono na što su do jučer napuckavali svoje kerove.
Jako mi se svidjela nažalost nerealizovana ideja skupine kreativaca iz Visokog koji su za 1. maj ove godine imali namjeru odmah ispod Visočice na onom najvidljivijem dijelu prema gradu ispisati veliku poruku po uzoru kako je nekada na istom tom mjestu pisalo “T I T O”, samo što je u ovoj varijanti trebalo pisati “M I Š E V I”. To bi ustvari bila i najbolja poruka i opis stanja u kojem se danas nalazi Visoko, od političkog preko svakog drugog oblika društvenog angažovanja. Zato s nestrpljenjem očekujem da MC Mido finalizira i snimi pjesmu istog naziva čiji sam tekst čitao i koji mi se svidio. Neka ostane jedan takav zapis današnjeg vremena i neka nas u budućnosti podsjeća na sav jad i krizu morala u kojem smo trenutno.
Miševi su rod glodavaca. Najpoznatija vrsta iz ovog roda su domaći miševi. Osim njih, ovaj rod obuhvaća još 37 vrsta od kojih su neki, kao domaći miševi, hemerofili, dok su drugi životinje koje žive daleko od ljudi, povučeno, u šumama. Miševi žive svugdje – nema ih jedino na nekim manjim otocima, kao niti u moru. Miševi u danu pojedu oko 10% svoje ukupne težine. Čovjek i miš dijele čak 99% gena. Miševi su mali glodavci koji imaju potrebu stalno uzimati hranu. Miševi su odavno prepoznati kao velike štetočine i prava napast gdje god se nasele. Razlika između visočkih političkih miševa i pravih miševa je nikakva.
Na kraju je sve opet do nas, tog dana kad se glasa ono što zaokružujemo je isto ono što nas čeka naredne četiri godine. Sprema se najžešća kampanja i najneizvjesni izbori od 1996, to je sasvim sigurno. Miševi su se pripremili za svakojaka obećanja, do nas je koliko znamo razlikovati laž od istine i bitno od nebitnog. Emir Imamović Pirke je u svojoj posljednjoj objavljenoj kolumni pojasnio i preveo sa hrvatskog na bosanski jezik izjavu potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske Radimira Čačića: “Građani su znali za nesreću kada su glasali i nema potrebe da ih netko ponovo poziva da razmišljaju“. Na našem jeziku to bi zvučalo ovako:“Građani su dovoljno znali kada su glasali i ko ih jebe što su sada šokirani”.
Ali kako napisa Senad Avdić u zadnjem broju Slobodne Bosne: “Nije meni problem prevaliti simboličnih 300-400 metara do nadležnog izbornog mjesta; drama mi je kad nakon nekoliko godina saznam za koga sam sve glasao i ušta sam se neoprezan kakvog me Bog stvorio, nepropisno zaletio.”
http://www.youtube.com/watch?v=Gnv9_z-mHTM