Kameni cvijet, autora Bogdana Bogdanovića u Jasenovcu. Posljednji put sam ovdje bio u četvrtom osnovne, negdje u ovom mjesecu, a prije 30 godina. Ekskurzija pred prelazak u rani pubertet, valjda da očvrsnemo. Prođoše brzo.
Spustili smo se u Jasenovac nakon Kozare, da bi nastavili dalje autobusom za Kumrovec. Odmah nakon posjete Titovoj kući, vraćali smo se nazad svojoj. O spavanju se sa tadašnjim budžetom nije ni razmišljalo.
Jedan mali dan u životu djevojčica i dječaka, sa previše slika i prizora nasilne smrti i ubijanja djece, žena i ljudi, trebao je biti dovoljan za cijeli jedan život. Kame i maljevi, nasmijani koljači na fotografijama sa svojim žrtvama, po malom Muzeju, djelovali su nama, još manjima, strašno i veliko. Dok smo kasnije slušali vodiča, kornjača je baš na mjestu ove fotografije potražila hlad pod lokvanjima. Mislim da sam je tada vidio prvi put uživo. Pažljivo sam je čekao i ovaj put, pojavila se samo žaba.
Nismo baš tad razumjeli šta nam govore učitelji, bilo je vruće, bilo nas je mnogo, jeo nam se sladoled, a trebalo je nešto i da naučimo. Još važnije, da zapamtimo.Trideset godina kasnije, predivni spomenik arhitekte Bogdana Bogdanovića svjedoči da nismo naučili mnogo, primijenili još manje.
Sam Memorijal i Muzej danas, nekom bez predznanja, ne govori mnogo. Na vozu parkiranom pored memorijalnog centra, u kojem su dovoženi zatvorenici, jedini natpis je taj da se treba čuvati komaraca. Druga, pak, tabla, kod močvare, a pod Kamenim cvijetom, zabranjuje kupanje i pecanje.
Jedino što putniku namjerniku i potpunom neznancu može donekle objasniti zlokobnu svrhu ovog kompleksa jeste stavka pod brojem 8 na željeznoj legendi, pod kojom stoji “Glavna peć za pečenje cigle i zatočenika”. Jedan poljski par, jedan slovenački, u tih dva sata vremena, i osoblje Muzeja, koje nije moglo sakriti zbunjenost da je neko došao u posjetu.
Velika debela knjiga sa popisom žrtava na ulazu u Muzej, drugačiji od onog kog pamtim. Trifunovići na četiri stranice, preko 100 ubijenih u logoru. Rođaci.
Kad sam krenuo za Banjaluku, jedna matora roda sporo je preletjela od Save preko humki. Možda je i Klepetanova, bogati.
Negdje na tom mjestu odakle je poletjela, desilo se stvarno otvaranje spomenika, prije zvaničnog otvaranja, na kojem tad, ni kasnije, nije bilo velikih partijskih zvanica, kako je to Bogdan Bogdanović zapisao u svojim memoarima. “Spomenik je, dakle, bio otvoren. Međutim, pravi čin otvorenja bio se već dogodio istog jutra, tako reći u praskozorje. Došli su radnici i pružili mi ljudsku lubanju. Neočekivano je iskrsla iz zemlje i našla se pod grabuljama. Ćuteći smo je odneli na obalu reke, sišli smo u obalsko blato, tiho je spustili u vodu. Dok je tonula, rukavac matice odneo ju je ka sredini reke. Otišla je istim onim putem kojim su otputovali i mnogi drugi jasenovački mučenici.”