Iako me često prozivaju nacionalistom. Iako mi i znani i neznani ljudi stalno šalju poruke sa riječima: Jesi li ti nacionalista? Jesi li ti fašista? Je li ti mrziš Srbe i sve što je srpsko? I ovom prilikom moram ih svojim odgovorom razočarati: Na svu sreću, nisam nacionalista! Upravo tako, ako ne pišeš kako misliš i onako kako jeste, onda si u Bosni, ali i u Srbiji sigurno neki novinar-potrčko kome se tekstovi diktiraju, ili si pak finansiran od takvih organizacija, koji tobože žele sve najgore ratnim zločincima (kao da to nisu zaslužili). Tako sam prošao faze prozivanja od pedera, pa do Jevreja. Ipak zaputio sam se u tu „mrsku zemlju” iz europskog Teherana (kako to Dodik od milja zove Grad Sarajevo) kako bih se susreo sa svim tim „mrskim neprijateljima”.
Ovaj tekst koji pišem u sitne sate posvećen je svemu onome što ću smatrati vrijednostima Srbije i Beograda. Dana 27. aprila 2012. godine lila je kiša nad Beogradom, kada sam imao priliku sresti se licem u lice sa vodećim srpskim fašistom Mišom Vacićem. Neko bi rekao: Bio je to prisan susret! Da, bio je to prisan susret! Zanimljivo se susresti i sa takvim čovjekom. Nekako je potrebno čovjeku dati priliku da kaže svoje mišljenje pa makar ono bilo na štetu mene i moje države. Kažu da svako ima pravo na mišljenje. To mi barem struka nalaže.
Jeziva je bila situacija u sudnici Miše Vacića. Bilo je tu svakakvih simbola četničkih pokreta na majicama i glavama tih aktivista. Samo se lider Vacić nije uspio okititi znamenjima ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata. Ipak, uzeo sam intervju i to baš pred sudnicom. Međutim, okićeni nacionalisti dočekali su me pred Palatom pravde u Beogradu. Nekom ludom srećom tom prilikom izbjegao sam krvoločni susret sa srpskim fašistima koji su me opkolili ispred Palate. Nakon toga, znao sam da se mogu suočiti i sa svakim drugim neonacistom u Republici Srpskoj koji se upravo poziva da je svaki drugi srpski kralj (koji je upravo i ubijen od srpske ruke) bio heroj svih srpskih prostora krenuvši od Vardara pa do Virovitice.
Dana 28. aprila upoznao sam bivšeg lidera (iako se ne voli tako nazivati) aktivističkog pokreta Evropa nema alternativu Simona Simonovića. Upravo tako, čista suprotnost onoj fašističkog grupi koju sam sreo ispred Palate pravde. Bio je to čovjek koji me je fascinirao na prvi pogled. Tačnije, bio sam fasciniran i kada sam u Istanbulu gledao dvoboj u televizijskoj emisiji beogradske televizije B92 Simona Simonovića s liderom zabranjene fašističke organizacije OBRAZ Mladenom Obradovićem. Simon je čovjek koji smatra da su ideje Zorana Đinđića upravo one koje su trebale odvesti Srbiju i Srbe na put oko svijeta, ili pak ponosnu članicu NATO-a i Europske unije.
U istim danima susretao sam se i s Milošem Uroševićem i Stašom Zajović. Oboje veoma poznati široj javnosti i Srbije, a Boga mi i Bosne. Entuzijazam Staše Zajović u borbi za sučeljavanjem s prošlošću i Uroševićevo zalaganje za istinsku historiju i priznavanje genocida u Bosni bile su povezice onoga na čemu sam gradio prijateljstvo sa njima.
Pa eto, za Simona Simonovića Hrvatska obala je jedna od najljepših obala gdje voli da ljetuje, ali često i zemlje bivše SFRJ obilazi biciklom, Staša i Miloš još uvijek posjećuju Srebrenicu i Vukovar kao znak sučeljavanja da se ono što se dogodilo nije dogodilo zato što su oni to htjeli, a Miša Vacić mi je pokazao da se još uvijek u Palati pravde počinju voditi procesi prema svima onima koji grade netrpeljivost prema drugom i drugačijem.
Zadnji put kada sam bio u Beogradu rekao sam Marijani da Srbija nije ništa manja džungla nego što je to Bosna i Hercegovina, a onda sam otišao u Hrvatsku i sjetio se bivše tužiteljice Carle del Ponte i njenih riječi: Zagreb iako želi biti dio zapadne civilizacije ali još uvijek odiše provincijalizmom.
Od Srbije sam do sada naučio da ima ljudi koji se nalaze između Miše Vacić i Staše Zajović, a da se oni svi zajedno zovu jednim imenom Simon Simonović. To je ona alternativa, to je ona Europa koju je Zoran smatrao svojom domovinom. To je onaj put da se u Dubrovnik može otići i bez bombardovanja i svojatanja, a da se u Sarajevo može kročiti a da se ne prebrojavaju džamije koje su izgrađene u ovom gradu. Kad bi se brojale sarajevske džamije, sve bi ukupno mogle stati u veličinu Hrama sv. Save, pa eto ipak, nikada Sarajlije nisu tako gledale prema Beogradu kao fašisti iz Beograda prema Sarajevu. Ovdje treba naglasiti da niko nema problema pa ni ja nisam, sa državljanima Republike Srbije nego sa ljudima koji uporno potenciraju na svojim fašističkim i klerofašističkim idejama koje su Srbiju upravo i odvele u krvoločne ratove u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu.
Ljudima kao što su Simon, Staša i Miloš bit će uvijek riječi buyruna u Sarajevo, ali ljudima kao što su Miša Vacić bit će samo postavljene granične službe na drinskoj nam granici.