U subotu 5. novembra 1966. uskotračnom je prugom od Ploča prema Sarajevu krenuo posljednji vlak u povijesti. Vukla ga je parna lokomotiva br. 83-146. Stojovođa se zvao Alija Klepo. Putovanje do Sarajeva trajalo je dvanaest i pol sati, tek malo duže nego inače, jer je kompoziciji na svakoj stanici bio priređen svečani doček. Jednom, kada upravo dovršena pruga normalnog kolosijeka bude elektrificirana – dogodit će se to u maju 1969. – do Sarajeva će se brzom linijom putovati tri sata. Ehej, devet je to sati razlike! A što ćemo, majka mu stara, sa svim tim vremenom? – pitao je, onako u šali, Franjo Rejc, umirovljeni konstruktor reda vožnje, koji se vozio na tom posljednjem svečanom putovanju na uskotračnoj pruzi Ploče – Sarajevo. A što ćemo, majka mu stara, sa svim tim vremenom, bit će jedna od onih rečenica koje ostaju u porodičnom sjećanju dok god je porodice, prenose se i pamte, prenoseći sobom i duh vremena, koji će jednoga dana, možda, nekim novim generacijama biti tako stran da bez te jedne rečenice s njime neće moći uspostaviti emocionalnu ni razumnu vezu. A što ćemo, majka mu stara, sa svim tim vremenom posljednja je govorila moja majka, obraćajući se meni. Onda je i ona umrla, a ja rečenicu više nemam kome izgovoriti, pa mirne duše mogu reći da je s majkom umrla i rečenica mog djeda, a njenog oca Franje Rejca.
Osam godina kasnije, on je već bio pokojni – već je ležao na Barama, kako bi se to reklo jezikom onoga Sarajeva – a mi smo se na posljednjoj vožnji u povijesti vozili prugom od Čapljine prema Dubrovniku, preko Popova polja i niz Rijeku dubrovačku, sve do onoga čarobnog željezničkog kolodvora na Gružu, sa čekaonicom koja je kroz veliki stakleni zid gledala na modri bazen i ljude koji se kupaju. Tog ljeta 1974. za sva je vremena ukinut jugoistočni trak željezničke pruge koja je tekla sve do Crne Gore, Herceg Novog i Zelenike, a sagrađena je početkom dvadesetog stoljeća, u sklopu velikog projekta željezničkog spajanja Baltika s Jadranom, hladnoga s toplim morem. Pruga je ukinuta zbog navodne nerentabilnosti i zbog – sporosti. Nije bila elektrificirana, nego je dizelska lokomotiva uskotračnom prugom vodila kompoziciju od stanice do stanice po istočnoj Hercegovini, kroz predjele kojih se naše oči više neće nagledati. Ukidanje željezničke pruge vazda je ukidanje krajolika, ukidanje jedne slike svijeta. I sve to u borbi protiv gubitka vremena. A što ćemo, majka mu stara, sa svim tim vremenom?
U srijedu 1. juna 2016. otvoren je za privremeni promet željeznički tunel Gotthard. Trenutno najduži na svijetu, probijan je punih sedamnaest godina, i koštao preko jedanaest milijardi eura. U redoviti promet tunel će biti pušten 11. prosinca, na datum kojim se tradicionalno, otkad je ljudi i željeznica, aktivira red vožnje za sljedeću godinu. Za konstruktore redova vožnje i za sve željezničare 11. decembra je vajkadašnji prvi dan, dan s kojim započinje svaka željezničarska godina.
Svaka se željeznička pruga u načelu gradi zbog prijevoza robe, pa tako i ova. Tunel kroz alpski masiv, probijen na jedva petsto metara nadmorske visine, sve kroz granitne ploče koje su tu bile netaknute još od doba kada je zemlja prestala biti užarena lopta, nikada se ne bi probio zbog putnika i uštede njihova vremena, kao što se ni pruga normalnog kolosijeka od Ploča do Sarajeva ne bi gradila zbog putnika i njihova vremena. Ali u oba slučaja radikalno se mijenja putnička perspektiva, mijenja se nešto u pogledu i u oku. I najednom je više vremena. A što ćemo, majka mu stara, sa svim tim vremenom?
Tunel Gotthard dug je pedeset sedam kilometara, i na najefikasniji i najjeftiniji način povezat će sjevernu i južnu Europu, teretnu luku u Antwerpenu s teretnom lukom u Genovi. Pun zanosa, švicarski je predsjednik na otvorenju izjavio kako su “epska postignuća još uvijek moguća u Švicarskoj i Europi”.
I da, doista, upravo je o tome riječ: kada svijet u jednu građevinu uloži sedamnaest godina svih naših života (prije tih sedamnaest godina živi su bili i majka i otac, preda mnom su bile brojne mogućnosti izbora, a onda je rečenica Franje Rejca bila još itekako živa, citirana i fluentna), i kada je ta građevina nezamisliva u pameti običnih ljudi, pa kad još na njezinoj izgradnji pogine devet ljudi, tada je riječ o epskom postignuću. Već jako dugo nije izgrađeno nešto što bi bilo slično tunelu Gotthard. Tornjevi po arapskim emiratima, kazahstanima i ostalim njujorcima, kao ni mostovi, gdje god da se grade, nisu usporedivi s ovim tunelom već naprosto zato što su mostovi i neboderi odavno postali građevinska konfekcija, i ne grade se po sedamnaest godina… Ali što je mnogo važnije za epski karakter građevine: oni ne mijenjaju perspektivu čovječanstva, njegov pogled i krajolik koji mu se pred očima pruža.
U prvoj i drugoj svečanoj vožnji tunelom su se provozali obični građani koji su taj privilegij osvojili na nagradnoj igri. Oni su simbolički predstavnici poreznih obveznika čijim je novcem tunel izgrađen. No, niti tome ne treba pridavati veći značaj: fetiš poreznog obveznika također pripada modno-ideološkom inventaru našega vremena, koji će jednoga dana otići u onu istu prošlost u kojoj su danas “radni ljudi i građani” ili proleteri, predstavnici radničke klase. U trećem su vlaku tunelom prošli Angela Merkel, François Hollande, Matteo Renzi i Christian Kern, premijeri četiri alpske zemlje kojih se tunel Gotthard najviše tiče. Nije bilo svečanog vlaka za one koji su za “epsko postignuće” najzaslužniji: radnika, inženjera i rodbine živih i mrtvih graditelja.
Prije pedeset godina, u jesen 1966, na putovanje posljednjim ćirom s uskotračne pruge Ploče – Sarajevo putovali su zaslužni željezničari, drugovi i gospoda neke prethodne epohe. Nakon što je prošao vlak, započela je demontaža pruge, koja će trajati godinama, i više će sličiti općem pustošenju i teroru vremena nad čovjekovim sjećanjem i uspomenama, nego nekom smislenom poslu, koji ima jasan i konačan cilj. Njima je, starim željezničarima, bilo dano da posljednji gledaju ono što nitko nakon njih više neće vidjeti. A vidjeli su mnogo više toga od putnika tunelom Gotthard, koji su mogli gledati samo tunelski mrak, koji će zamijeniti sve one čudesne prizore alpskih prijevoja, što ih se čovjekovo oko nagledati ne može, dok putujemo željeznicom preko Alpa. U zamjenu za ljepotu svijeta ljudi su dobili vrijeme. A što ćemo, majka mu stara, sa svim tim vremenom? Je li vam konačno dosadilo to pitanje. Logično da jest, jer ni u ovom tekstu nije ostalo vremena koje bi ispunilo prostor između dvaput postavljenoga istog pitanja. Vrijeme mnogo čemu, pa i čovjekovim riječima, daje smisao.
Između švicarskoga i našeg iskustva postoji, ipak, jedna važna razlika. Bezglavo stremeći u budućnost, vođeni opasnom i sve bezumnijom idejom ljudskoga napretka, Švicarci uglavnom ništa ne ukidaju. Stare željezničke pruge nikome ne smetaju, a možda mogu koristiti turizmu, ne postoje nerentabilne linije, pa će tako ostati i linija preko Alpa, kojom će se satima duže voziti oni koji ne bi u tunel. U Švicarskoj još ponegdje ima i parnih lokomotiva, i očajno sporih šinobusa – nalik onom od Čapljine do Gruža, sve preko Popova polja – tako postoji i živa iluzija da nijedan predio, nijedan krajolik nije izgubljen ljudskome oku. Ali, na žalost, ništa više i veće od iluzije. Jer nakon što tunel Gotthard 11. prosinca proradi, svi će nagrnuti kroz njega, vođeni tom zastrašujućom idejom o uštedi vremena, koja je ugrađena i upisana u onu još strašniju ideju o stalnome napretku čovječanstva. Umjesto da stalno napredujemo, možda bismo za promjenu mogli malo živjeti. Ionako su nam se ubrzavanjem povijesti, sredstava komunikacije, medija, filmskih i televizijskih slika, životi neugodno okraćali. Nekad se, naime, živjelo mnogo duže, jer je vrijeme protjecalo puno sporije. I više vrijedi šezdesetak ljudskih godina sa sredine dvadesetog stoljeća od devedeset godina s početka dvadeset prvog. Duže traje, ljepše je i slikovitije. Danas, umjesto slike svijeta dobijamo mrak tunela u kojem se vrijeme dodatno ubrzava, tako da ga uskoro više neće ni biti.
Razvlače me i raskidaju, k’o junaka na konjske repove, suprotstavljeni osjećaji dok na nekoj stranoj televiziji gledam scene s izgradnje i otvorenja tunela Gotthard. Ushićen sam, kao što su, vjerujem, ushićeni bili prvi putnici s pruge normalnog kolosijeka na putovanju od Ploča prema Sarajevu, i kao što sam, sjećam se toga dobro, bio ushićen kada sam se kao trogodišnjak prvi put vozio pravom, električnom lokomotivom koja je brzo vukla i nije čađila, a istovremeno me hvata neki jad i gnjev, i spreman sam se zakleti da me taj tunel neće vidjeti živog, nego ću linijom preko Alpa. Iako, dobro znam da neće biti tako, i da me vuče ista ona napast uštede vremena koja ubi ovaj svijet, i zbog koje, na kraju krajeva, više nikada nisam putovao starom cestom prema Splitu i Pločama, nakon što je izgrađena Dalmatina…
Netko bi već jednom trebao zaustaviti taj napredak. Barem dok nam se ne srede misli u glavama, ili dok ne naučimo živjeti u skladu s napretkom. Barem dok ne usporimo vrijeme umjesto da na vremenu štedimo.