Profesore,
dotiču me osamdesete prošlog stoljeća. Sjećam se na koje pragove potukoh, a na kojima ostah uspravna i ustrajna.
Moj prvi susret sa korijenjem kao umjetničkim djelom. Iz utrobe zemlje u neku drugu vječnost. Zanimljivo. Ništa više. Godinama poslije, spoznavah svu mudrost stvaranja.
Spoznaja još nije završena.
Traje to putovanje do sunca. Dugo. Uvijek isti pokreti. Žar u očima koji ne prestaje da tinja.
Osluhnuti bilo stoljeća. Prekinuti sve tišine u sebi. Ne može to svako.
Blagoslovljena je ruka od Uzvišenog gospodara da svojim pokretima udahne život hladnom kamenu, da u korijenju prepozna nit postojanja.
Ništa nije slučajno, pa ni Vaša izložba pred vratima proljeća, a to jest buđenje.
Buđenje nam je potrebno itekako. Potrebna nam je spoznaja o nama.
U ovo vrijeme šutnja nije mudrost, ona je pogodno tlo za sve one koji tvrde da Bosne nikad bilo nije.
Iz ovog kamena, iz korijena savitog, iz metala, glasovi bosanskih kraljeva odjekuju.
Treba se samo učiti slušati.
Treba znati prenijeti generacijama budućim ko smo i šta smo i odakle smo.
Svijetlost je to poslije koje ni jedna tmina ljudskog uma nije moguća. Istina je samo jedna. Bosna i Hercegovina postoji.
Svaki trenutak proveden u stvaranju novog djela je putokaz ka istrajnosti traganja, jer nije bilo lahko stajati na vjetrometrini vremena i ljudskih umova sve ove godine, biti hvaljen i gažen istovremeno i uprkos svemu ostati svoj.
Da je živ Mak Dizdar bi bio beskrajno srećan što postojite i koračate istom stazom. Što bi rekli stari ljudi, Vi po suncu hodili, negdje čak i sjenke vam se prepliću.
Septembar je!
Koračaju duše u pupoljku. Neki su oduvijek bili spremni uhvatiti se u koštac s matematičkim formulama, neki će se doticati datog predmeta samo koliko moraju, nekima će uvijek neko drugi biti kriv za vlastito neznanje. Procijeniti svakog od njih, a pri tom nikog ne potcijeniti umijeće je. Iskrenost je osobina koju svi cijenimo, ali je teško podnosi onaj što ogleda se u iskrivljenom ogledalu.
Uvijek bilo.
Sad kad pala je srebrena prašina. Svijet je promijenio boju i mirise. Osvrnem se na trenutak na neko drugo vrijeme. Odšutim.
I tad kao i sad ja pred sobom vidim samo jedno veliko srce ČOVJEKA.
Profesore! Uvijek volim ćuti žubor nade! Biće bolje!
Govorili ste.
Šta čovjeku treba da to shvati mnogo prije nego kad se nepovratno udalji od vremena kad je najviše snažan da promijeni sebe i svijet u kom živi?
Snaga uma!
Šta reći na kraju, a ne biti bolno patetičan!
Mislim da je dovoljno, jedno iskreno:
HVALA VAM PROFESORE!