U toku je Evropsko prvenstvo u fudbalu.
Redaju se po tri utakmice dnevno, kao dojenje novorođenčeta, svaka tri sata utakmica. Neka, lijepo je. Ne mogu reći da ne pratim. Ne mogu reći da me ne obraduje kada neka ekipa koja je unaprijed, od sportskih komentatora ili prethodnih analiza, obilježena kao ona koja će biti poražena, na kraju pobijedi. To je ljepota sporta.
Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba
Međutim, koliko god bi sport trebao biti izvan nasilja, izvan globalno, lokalno-političkog konteksta, navijači se pobrinu da nam, ipak, pokažu primitivizam, želju za nasiljem, fizičkim obračunima… Obično se tuku oni protiv onih drugih, lete stolice, skidaju gaće – mada ne razumijem taj čin, ali se, kao i u slučaju hrvatskih navijača, tuku navijači međusobno.
Da se vratim na sam početak, pratim utakmice, tako sam gledala utakmicu Hrvatska – Turska, rekla bih da je Luka dao golčinu, rekla bih i da jeĆorluka pokazao kako se ne odustaje. Zaslužena pobjeda. Utakmicu sam gledala na splitskoj rivi. I bilo je lijepo vidjeti kao se ljudi vesele, plješću, prate svojim tijelima kretanje tijela igrača, trzaju nogama, glavama. Mašu zastavama obučeni u dresove hrvatske reprezentacije. Zavidjela sam, jesam, jer to je dobar osjećaj, a eto bh. reprezentacija nije uspjela.
A onda je usljedila utakmica koju sam pratila prvih 70-ak minuta Hrvatska – Češka, kod rezultata 2:0 za Hrvatsku i izlasku Luke Modrićas terena, rekoh sebi – to je to i promijenih kanal. Kad ono, vidim ja nešto se desilo, izlijeću Facebook statusi k'o ludi. Pitam ljudi šta se desilo? Objasniše mi, a ja rekoh – primitivci! I jesu, pravi primitivci!
I tako mediji su taman imali pune ruke posla, svi su pisali o tom sramnom činu, o tome kako su, ustvari ti isti primitivci, „pomogli“ reprezentaciji Hrvatske da utakmica na kraju završi rezultatom 2 :2.
Dalmacija
Kada sam bila dijete moji roditelji su na more nosili crveni sarajevski Marlboro za koji su tvrdili da su to najbolje cigarete i da je bolje da ih kupe u Sarajevu, jer može u Makarskoj biti nestašica. Jedan od znakova da su se moji roditelji počeli odmarati bila je kafa u sklopu otvorenog restorana hotela Jadran u Tučepima, dok smo brat i ja „cuclali“ gusti sok. Onda bi tata podijelio novine, mama je dobila svoj dio, a tata svoj. Bila je to Slobodna Dalmacija. U kući se čitalo Oslobođenje, ali su na moru čitaliSlobodnu Dalmaciju i komentirali tekstove, kako su mi govorili, odličnih novinara.
Nakon utakmice Hrvatska – Češka na web-portalu Slobodna Dalmacija pojavio se tekst sljedećeg naslova – Dio huligana koji su izazvali prekid državljani su BiH i Srbije.
Dobro, hajde, možda i jesu, pomislih, ali onda mi se dodatno pojasnilo: „Prema neslužbenoj priči, neki od ovih prijestupnika, odnosno nogometnih huligana uspjeli su nabaviti dresove hrvatske nogometne reprezentacije, te su tako u kockicama izazvali ‘bengalski’ prekid utakmice, koji hrvatsku nogometnu reprezentaciju na koncu može koštati nastupa na Euru ili nastupa u nekim od predstojećih kvalifikacija. Dok je jedan dio huligana bio u kockicama, drugi je dio bio obučen u civilnu odjeću.“
Tek tada mi postade jasno kako se su se državljani BiH, ustvari, maskirali, kupli dresove, sve s prosječnom plaćom od cca 400 eura, platili put u Francusku, kupili karte za utamice, ovi što su bili u civilu, njihova je prosječna plaća 250 eura i nisi mogli kupiti dres, nije doteklo… šta će ljudi, i sve su to uradili samo da bi prekinuli utamicu, samo kako hrvatska reprezentacija ne bi išla dalje.
Neću pisati o tome da su snimci pokazali sasvim suprotno od ove tvrdnje, ali dobro sad, bilo pa prošlo.
Hoću vam reći nešto sasvim drugo – zar vi mislite da će mi draži večeras biti Španci? E pa neće, ja imam toliko dobrih, dragih prijatelja iz Hrvatske, i to najviše baš iz Dalmacije. Neki su mi postali moja porodica. Zar vi mislite da će mi večeras biti draži neki španski igrač od Srne, Ćorluke, Modrića…? E pa neće, a ja sam Bosanka, ja sam Hercegovka.
Bilo bi lijepo ne stavljati bh. državljane u negativan kontekst, jer eto meni kao Bosanki i Hercegovki, Hercegovki i Bosnaki to smeta, naročito što znam da, po potrebi, kada dođu izbori, sjetite se onih državljana BiH s putovnicama, bitan vam je njihov glas. Izbori u Hrvatskoj su se dobivali ili gubili baš u BiH. Ne znam kako je moguće da su državljani BiH kada treba dragi, a kada ne treba huligani?
I još nešto, ja se večeras neću maskirati, bacati baklje, neću, bit ću fina i dobra, večeras ću kao i svih prethodnih utakmica željeti da pobijedi hrvatska reprezentacija, da ide dalje sve do finala, jer nisam huligan!
Ja danas znam da je moj odmor počeo kada pijem kafu u Yetia u Makarskoj, a novinamaSlobodna Dalmacija želim da se što prije oslobode.