“Je l’ znaš ti koja je razlika između nogometaša i fudbalera?”, zateče me s pitanjem Ivo, šanker kojeg sam upoznao ovdje, u Parizu.
“Ne znam.”
“Nogometaši idu na Evropsko prvenstvo. I pobjeđuju.”
Nasmijao sam se. Malo kiselo.
Utakmicu Hrvatske i Španije gledao sam u kafiću Le Bistrot u pariskom kvartu Marais. Te noći, u gradu je bio festival muzike: svake godine, za prvi dan ljeta, ko god nešto pjeva ili u nešto udara, izađe na ulicu i predstavi ono što radi. Posvuda koncerti, od pleh muzike, preko klasika, do cura koje skidaju Adele i bendova koji kao glavnu tačku programa sviraju Smoke on the water. Prekrasno: zamišljam Sarajevo u tom ozračju, svi nešto gude, svima osmijeh na licima, i svi veseli. Hoćemo li dočekati takvo Sarajevo? Dabogda, što se kaže…
Kad Srbi pale i viču – Za dom spremni
U kafiću, zastave svuda okolo, albanska, irska, portugalska, hrvatska, engleska, i razni likovi: Tito, bonvivan koji se kladi na konje, Bruno, vlasnik obližnjeg svečanog salona, za šankom Ivo, koji je prije tridesetak godina trbuhom za kruhom, negdje iz sjeverne Bosne potegao u Grad svjetlosti, skoro Francuz. Kafanu mi je, dakako, otkrio moj drug Strašni, parisko-sarajevska legenda najšireg spektra, fundiran u fotografiji. I ja. Okolo, japanski turisti koji k’o svi sretni pucaju pommes frites osrednjeg kvaliteta, nešto lokalaca, i na kraju ogranak Hell’s Angelsa, gazdina raja, bikeri. Na početku izgledalo je da ćemo utakmicu pratiti samo Strašni, Ivo i ja, a onda je nakon izjednačenja u kojem je Kalinić,onako fakinski, zlatanovski, gurnuo loptu iza Davida De Geae cijela kafana, čak i oni hudi Japanci, počela navijati za Hrvatsku.
Ni prvi, ni posljednji put, reklo bi se da neka reprezentacija pobere simpatije, prije svega (otvorenom) igrom, a onda i stvarima koje se događaju oko terena. Već i prosječno obaviješten Francuz zna da su navijači St. Etiennea pomogli oko zaštekavanja baklji kojima je prekinuta utakmica s Češkom. Odjednom se, naime, pojavila priča, koju je objavila Slobodna Dalmacija, a uredno prenio Bljesak.info, pozivajući se – ne’š ti izvora – na “neke europske postaje, koje se bave TV-prijenosima”, da incidente nisu izazvali hrvatski, nego građani Srbije i BiH.
Jesu ku.a., što bi rekao Feral Tribune, taj stožer orjune i generalni neprijatelj svega hrvatskog. To se lijepo kaže – “ona stvar”. E, pa stvar je takva da su identificirani, svi su iz Splita ili Zagreba i opet će napraviti frku kad vide Mamića i Šukera kako ih provociraju i mašu Hajdukovim šalovima u svečanoj loži. I da još nešto razjasnimo: ovaj će potpisnik uvijek radije biti uz njihov punk, nego za kriminal iz lože i lažne bijele šalove. Uz “mali” problem: u vrhu UEFA-e ne sjedi, vjerovatno, ništa manja mafija nego u vrhu HNS-a, ali oni su država u državi, tako da im se može da interno rješavaju probleme.
“Nas i Rusa – 250.000 eura”
Nasreću, izgleda da je to barem malo zataškano, UEFA je rekla svoje odredivši 100.000 eura kazne: pala muha na međeda, reklo bi se na istočnim stranama. Za trećinu manje nego Rusi, koji ionako nisu pokazali ništa osim sile i (nacionalne) frustracije.
A tu negdje počinje priča o odnosu prema reprezentaciji Hrvatske, i odnosu njezinih igrača prema njoj. Nije tajna da je Hrvatska nogometna reprezentacija bila “jak” nacionalni projekt u kojem je još od ranih devedesetih učestvovao državni vrh, pod pokroviteljstvom dr. Franje Tuđmana, prvog predsjednika Hrvatske, koji bi, da nije otišao na vrijeme, završio kao haški optuženik zbog politike prema Bosni i Hercegovini. Također, nije tajna da Hrvati, u odnosu na svoju imaju “jači” kult nego ostale reprezentacije nastale raspadom Jugoslavije, i sasvim je legitimno da to nekoga može i nervirati. Lijepiti kockice na baš svaku pivu i svaki Facebook profil je, jednostavno, kič, ali u krajnjem, svako ima pravo voljeti svoje ako to ne ugrožava drugog.
No, ono što su igrači Hrvatske, pogotovo u drugom poluvremenu na terenu u Bordeauxu pokazali, izgledalo je kao drugo, bolje lice. Koje je, uostalom, natjeralo i japanske turiste, i lokalne bikere, i kladioničara na konje, valjda i same konje da 45 minuta ostave svojeentrecote i pommes fritte, i bulje u televizor na kojem je velika lutalica Christian Vieri oduševljeno komentirao igru Kalinića, Perišića i ekipe Ante Čačića. Kojem se ovom prilikom izvinjavam: poput većine kritičara, uključujući i bivšeg selektora Slavena Bilića, doživljavao sam ga kao privatnog Mamićevog trenera, što on jednim dijelom nesumnjivo jeste. I mislio da taj show ne postoji bez Luke Modrića, da će se ekipa raspasti kao kula od karata.
Umjesto toga, vidjeli smo ekipu koja diše kao jedan, u kojoj igrači paze i uvažavaju jedan drugog, i vole se, u kojoj postoji ona pozitivna vibra koja dijeli prosječne od velikih i koja svrstava Hrvatsku u sam svjetski vrh. Baš kao što kaže Lothar Matthaus, ikona njemačkog nogometa:
“Oni uvijek imaju dobre igrače, igraju kvalitetno, i kad su oni u pitanju ništa nije iznenađenje.”
Jednostavno: kad ti protiv evropskog i svjetskog prvaka izmisle penal, kad gubiš 0-1 i okreneš, i kad na kraju u izjavama kažeš da ne treba naglo poletjeti, nego da je to tek početak, onda si – veliki. Jer, uvijek, ili skoro uvijek su postojale dvije Hrvatske: jedna koja nosi teško nasljeđe nacional-kriminalne bande, ona koju su (do)sanjali zlikovci poput Gojka Šuška i Tute Naletilića, ona u kojoj se viškom patrotizma i prizivanjem aveti prošlosti sakriva prljava pljačka obavljena ispod ispod čiste zastave sa šahovnicom. Tu gemištersko – šatorašku šatrologiju još uvijek, kome kogu, prodaju skoro svi subjekti – od Mamića i njegove prijateljice Kolinde Grabar-Kitarović , do testosteronom nabijenih postova “novinarki” koje se u društvenu kritiku uključe samo kad treba ispljuvati “narodne neprijatelje”.
Drugim riječima, ako se Hrvatska ikada riješi tog blata, tih naplavina dreka koje nanose tipovi koji otkopavaju svoje u Hercegovini zakopane očeve da bi ih preselili na zagrebačka groblja, tih policijskih doušnika koji postaju perjanice, tog hadezeovskog provincijskog mraka, tih premijera koji baš i ne znaju svoj jezik, a ne znaš je li ih postavljaju crkve ili banke, ili svi skupa, onda za nju ima nade. Da, u nečemu pored fudbala, bude velika, respektabilna evropska zemlja. Ta Hrvatska će imat ono lice koje je pokazala njezina reprezentacija, lice koje tjera japanske turiste i lokalne motoriste u Parizu da navijaju za nju.
A šta je s nama, da se vratimo na početak priče – koji smo mogli biti i fudbaleri i nogometaši? Ništa – mi smo još uvijek mali. Malo zbog toga što nam je taki mentalitet, a malo zbog toga što je, zaista, teško voljeti Bosnu i Hercegovinu, u stanju u kakvom je danas. Što opet pokazuje da se prošle godine iz BiH odselilo još 80.000 ljudi. Za šta naše mamiće i kolinde, a ima ih – sve braco do seke – koliko hoćeš, sasvim lijepo zaboli. Ona stvar.