Piše: dr. Zijad Bećirović, direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) Ljubljana
Rezultat referenduma u Velikoj Britaniji, kojim je izražena većinska volja građana te zemlje za izlazak iz Evropske unije otvara brojna pitanja. Neki Evropljani se prvenstveno fokusiraju na Veliku Britaniju i izražavaju zabrinutost za sudbinu te otočke države. Zabrinutost bi, prije svega, trebali pokazati Evropljani prema samom projektu Evropske unije (EU) i njenoj (svojoj) budućnosti.
Podsjetio bi se na misli velikog filozofa, koji je rekao da je 19. stoljeće bilo stoljeće proizvodnje, 20. stoljeće je bilo stoljeće organizacije, a 21. stoljeće je stoljeće orijentacije. Teško bi našao bolju misao u situaciji poslije britanskog referenduma. Da li će se EU znati orijentirati?
Ko god poznaje institucije EU i njihovo (ne)djelovanje opravdano je zabrinut za njenu budućnost. Zabrinutost ne predstavlja znak euroskepticizma nego prije svega izraz odgovornosti za budućnost „milenijskog“ projekta udružene Evrope, koji je važan za Evropu kao kontinent ali i za cijeli svijet.
Ključna uloga SAD-a
Opće je poznato da evropskog projekta ne bi bilo bez snažne i/ili možda ključne uloge SAD. Neizbježno se postavlja pitanje kolika je još uvijek podrška tom projektu od strane jedine svjetske supersile. Njemačka je preuzela ključnu ulogu u tom projektu. Iako je pred raspad SFRJ Njemačka bila ekonomski div, ipak je tada bila politički patuljak. Rivalstvo između tri ključne zemlje zapadne Evrope Francuske, Velike Britanije i Njemačke nije prestajalo ni poslije potpisa brojnih mirovnih sporazuma i dokumenata, kojim je oblikovana EU sve do danas. To rivalstvo se možda može usporediti sa tradicionalnim rivalstvom Srbije i Hrvatske u regiji, čiji su taoci prije svega građani te dvije države ali i cjelokupna regija. Da li su sva ova dešavanja u EU posljedica možda premoćne uloge Njemačke?
Kao što sam nedavno rekao rezultat britanskog referenduma može dvojako utjecati na EU. Ukoliko se znalački i pravilno odazove, a to podrazumijeva pravilnu orijentaciju, EU mora rezultate britanskog referenduma razumjeti i shvatiti kao posljednju opomenu i krenuti snažnim zaokretom ka boljoj budućnosti. Ukoliko ne bude znala ili htjela učiniti historijski iskorak onda svojom neodlučnošću može dovesti do kraha milenijskog projekta. Sadašnje vođenje EU je tapkanje u mjestu i to traje godinama. Možda je jedini značajan pozitivan iskorak za EU i Evropu u cjelini bilo grupno prihvaćanje u punopravno članstvo 10 novih država 1. maja 2004. godine. Zlobnici kažu 9,5 država, jer je primljena samo polovina Kipra. EU je propustila priliku da cijeli otok (još ½ otoka) uđe u članstvo EU što bi vjerovatno bila snažnija od poruke od ulaska 9,5 država u punopravno članstvo. Ponekad je simbolika jača od same stvarnosti!
Pojedini evropski krugovi, posebno desne političke provenijencije, koji i dominiraju u institucijama EU pokušavaju predstaviti Evropu, kao kolijevku kršćanstva. Naravno, da mnogo toga zavisi od same (re)interpretacije kršćanstva i historije Evrope. Da bi pokazali naklonjenost judaističkoj komponenti Evrope počeli su koristiti sintagmu judeo-kršćanska Evropa. Nećemo ulaziti dublje u tu povijesnu netačnost. Sjetit ću se samo riječi mog prijatelja iz Izraela na tu konstataciju, koji je rekao zašto onda je tokom Holokaustu ubijeno šest miliona Jevreja, ako se već pozivaju na judeo-kršćanske temelje Evrope. Zašto kršćanstvo nije uneseno u preambulu evropskog ustava. Razlog je jednostavan, političke elite, koje su uglavnom desne političke i/ili konzervativne orijentacije ne žele dijeliti vlast ni sa kime. To bi u praksi značilo, da kada bi bilo kršćanstvo i njegove vrijednosti navedeni kao temelj EU onda bi morali postojati i zaštitnici tih vrijednosti i njihove implementacije. Ipak, politička desnica nije htjela dozvoliti, da se crkve umješavaju u njihovu vlast. Ilustrativno je bilo i ponašanje i reakcije evropske političke desnice na pozive pape Franje u vrijeme trajanja izbjegličke/migrantske krize. Ponovno je zaboravljeno kršćanstvo?! Teško je naći primjer tolikog licemjerja na jednom malom mjestu kao u institucijama EU.
To općenito otvara pitanje da li je islam kompatibilan sa kršćanstvom, ali i sa kim je kompatibilno kršćanstvo. Sve zavisi od (re)interpretacija. Ko je uopće s kim (in)kompatibilan u savremenom svijetu? Ako uzmemo u obzir da je EU projekt koji je prije svega uspostavljen na temeljima pravnog reda i pravni regulativi, koja je u mnogim segmentima i pretjerana, suvišna, opterećujuća za samo funkcioniranje EU. Dakle, postoje pravila, koja treba poštovati odnosno ispuniti postavljene uvjete i kriterije za članstvo. Pri tome uloga kršćanstva, islama ili drugih religija nije primarnog ili nikakvog važnog značaja.
Očito već duže vrijeme imamo situaciju kada se EU izbjegava suočiti sama sa sobom. Upravo bez tog suočavanja neće moći biti vidljivijeg napretka EU. EU se nije suočila sa brojnim realnim problemima u zadnjem desetljeću i posljedice toga (ne)suočavanja moramo rješavati danas. Ustvari sebe potvrđujemo u suočavanju sa drugima. Nažalost toga suočavanja nema ni u Bosni i Hercegovini i regiji, jer su građani zatvoreni u nacionalne torove, izolirani su što je to moguće više u vremenu kada se cijeli svijet sve više povezuje, približava čak i svoje razlike, a u BiH i regiji te razlike pokušavaju učiniti što većim, vječnim i nemogućim, a one su ustvari minimalne ili čak i ne postoje.
Poznato je kako su Rumunija i Bugarska postale članice EU. Jednog dana su zastupnici u Evropskom parlamentu (EP) dobili „naputak“ da bi bilo dobro da glasaju za članstvo Rumunije i Bugarske u EU. To „da bi bilo dobro“ bi se moglo razumjeti kao smjernica u smislu da tako glasaju. Toga naravno ne bi bilo bez podrške SAD-a.
Turska treba ući u EU
Zbog toga je važno da EU prestaje izmišljati i postavljati državama Zapadnog Balkana uvijek nove i nove uvjete ili kriterije za članstvo. Morala bi se orijentirati kako od nje i zahtijevaju izazovi 21. stoljeća, jer će postati dezorijentirani ekonomski džin, koji će vremenom nestati. Države Zapadnog Balkana je potrebno po ubrzanoj proceduri primiti u punopravno članstvo EU, a većinu država i u punopravno članstvo NATO-a. Otvoriti vrata za ulazak Turske u članstvo EU i suočiti se sa islamom kao partnerom za izgrađivanje boljeg svijeta. Do sada smo imali koncept da se islam sa Zapadom suočavao kao religija prema odlično organiziranim zapadnim nacionalnim kršćanskim državama, sada bi po prvi put imali situaciju da se islam ne suočava sa zapadnim državama kao religija, nego kao jedna organizirana država sa dominantnim islamskim stanovništvom koja postaje partner EU za izgradnju bolje Evrope i boljeg svijeta uopće. Izmišljanje uvijek novih uvjeta može skupo koštati EU. Moramo graditi Evropu otvorenosti, a ne Evropu straha i predrasuda. Rimsko carstvo počelo je propadati kada je počelo podizati zidove i bedeme. Zbog toga me zabrinjava izjava kontroverznog nekadašnjeg slovenskog premijera Janeza Janše, da se Slovenija poslije britanskog referenduma mora okrenuti saradnji sa zemljama Višegradske skupine (Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska) u slučaju raspada EU. Upravo su zemlje Višegradske skupine bili najveći pobornici vojnog intervencionizma Zapada na Bliskom istoku, a poznato je da su odbile primiti ijednog izbjeglicu sa toga područja. Krah EU značio bi ponovno vraćanje u nacionalne države i zametke novih nacionalizama i fašizama u Evropi. Upravo su elite koje sada vode države tzv. Višegradske skupine začeci toga. Ne zaboravimo u Evropi su započela oba svjetska rata.
Zbog toga je važno da EU što prije započne sa aktivnostima svoga proširenja, dok istovremeno treba pokrenuti procese temeljite obnove, koje bi značile postepenu federalizaciju i čvršće povezivanje država članica, jer bi to moglo predstavljati korak u pravom smjeru, stvaranju EU koja bi odgovorila zahtijevanim potrebama.
EU je bez odgovarajućeg koncepta za budućnost. Zbog toga se ne može ni reći da je to prevaziđen koncept, jer nije ni postojao. Rješavanje problema po principu ad hoc rješenja ne vodi boljoj EU, a EU bez proširenja je kao mladi bračni par bez djece.
Najave pojedinih ekstremnih antieuropskih političkih stranaka da će organizirati referendume o izlasku svojih država podsjeća na vrijeme Evrope pred 2. svjetski rat. I Hitler je organizirao čak četiri referenduma, da bi dobio naklonjenost građana. Referendum kao oblik izjašnjavanja je odličan za naciste i fašiste, jer na jednostavno pitanje dobivate još jednostavniji odgovor.