Kome god je stalo do ove zemlje i intelektualnog života, ne može gledati na proteklo vrijeme nego zaprepašteno. Svi imamo osjećaj da su dani tog vremena pojeli naše godine.
Društveno rastrojstvo traje već tako dugo da je postalo jako i moćno, daje težinu i važnost glupostima, a oduzima je vrijednostima. Kod nas su stvari uvijek na onom početku koje najavljuje svoje apsurdno ponavljanje. Status odgovornosti i znanja u BiH je takav da je još dobra vijest da smo još uvijek tu.
Priznao je to i poslanik Sadik Ahmetović u Parlamentu BiH ustvrdivši : ” Dođe mi da izađem iz Parlamenta i da ga napustim. Da tako iskažem svoj protest što i mi ništa ne radimo da riješimo ovaj problem” obraćajući se zastupnicima.
Povod je odluka vlasti u RS-u koja osporava izučavanje bosanskog jezika u školama na području RS-a te se umjesto bosanskog jezika bošnjačkoj djeci u knjižice upisuje “jezik bošnjačkog naroda”. Ustavni sud BiH je nedavno donio odluku da bošnjački narod ima pravo da jezik kojim govori nazove kako želi. U tom pokajničko pacifističkom tonu nastavio je i njegov koalicioni kolega Ognjen Tadić :”Ta djeca su kao vojnici gurnuti u sukob s Republikom Srpskom. Zašto je ovo svaki dan tema? Zato što kad nestane mržnje, treba je ponovo proizvesti”.
Obojica su za dijalog i rješenje, mir i suživot, ali im neka “nečasna sila” kvari rabotu. Umjesto da jasno priznaju kako upravo oni pripadaju onim političkim snagama koje uništavaju ovu zemlju, oni odlučuju da se igraju nepodnošljive lakoće politike. Politički diskurs koji bi se danas obratio građanima ne postoji. Sadašnje garniture na vlasti iscrpile su svoj program – historijske uloge etničkih čuvara svog kolektiviteta. Nedostatak bilo kakvih drugih ciljeva evidentan je i ograničavajući, jer se pokušava uvjeriti javnost u reformske procese, dok se zapravo suštinski ne mijenja ništa.
Laganje i neznanje caruje, mi ne prozvodimo dovoljno smisla da bi opstali i razvijali se kao moderna i demokratska država. Demokratije nema ako nema političke kulture, džaba nam svi propisi, zakoni i procedure, ako ne njegujemo kulturu komuniciranja i ponašanja, uvažavanja manjinskog mišljenja i kritičkog stava. U BiH nema takve kulture ni na vidiku. Imamo samoživu opoziciju koja nema političke ideje u koju bi se strastveno povjerovalo. Naša “ljevica” je opsjednuta sobom, samopromocijom i malogradjanskim shvatanjem svih političkih problema. Obično se kaže da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, ali ovakvu opoziciju ne zaslužuje čak ni ovaj narod!
BiH nazaduje već 25 godina. Gdje god da se krene, skoro ništa ne funkcioniše. Svi elementi društvenog sistema su pogrešno postavljeni i daju loše rezultate. U našoj zemlji već dugo se igra samo jedna igra – status quo. U takvu igru spada i ping-pong Ahmetovic- Tadic, igrači su nebitni, jer je strategija ista. Otkrio je to politički umno u duhu evropskog fudbalskog prvenstva i član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić, kao trener pobjedničke taktike “U prvom poluvremenu neko može misliti da vodi, ali u drugom poluvremenu može da dobije kontru i sad slijedi to drugo poluvrijeme”, reče član najvišeg državnog organa na treningu svoje partije u Gornjim Podgradcima koji se zvao “Srpska mora bolje”.
I tako je zaigrao drugo poluvrijeme Ivanic po Dodikovim uputama u dubokom ofsajdu blokiravsi put BiH ka EU integracijama.
Suštinski uslov da BiH krene bolje, a samim tim i Republika Srpska, jeste promjena shvatanja politike: ona mora da se okrene svojim građanima i njihovim interesima, da definiše svoju državu i u njoj stvara uslove za razvoj ekonomije, društva i njegovih institucija. Iznad svega, treba promjeniti svoju nacionalnu i političku filozofiju kako bi našli mjesto u savremenom svjetu, a to je put integracija BiH u EU. Nikada nas nećekultivisani nacionalizam “ivanićevog ” tipa tamo odvesti, jer popis stanovništva je samo jedna od tema koja čuva taktiku status quo.
Zna to Ivanić dobro, zato je i rabi demagoškim foskulama o kompromisu i konsezusu, mada i sam učestvuje u etničkoj križaljci podjele i utakmice koja je uvijek 2 naprema 1. Taj rezultat je status quo. To odgovara svima na vlasti, jer u Federaciji sa tom temom popisa ili ugroženosti bosanskog jezika, televizijskog kanala na svom hrvatskom jeziku, SDA i HDZ mogu dovijeka u drugom planu da drže korupcijske afere i štite novčane interese partijskih vrhuški i tajkuna. Iako nas uvjeravaju da im je stalo do vrata Evrope oni će je taktikom status quo čas zatvarati, čas otvarati. Ta igra nikada neće osloboditi politiku kako bi mogla obavljati svoje specifične funkcije – baviti se problemima građana i razvojnim ciljevima društva.
Njihova politika status quo ima format nacionalističke ideologije. Status quo se održava i sprečavanjem suočavanja sa ratnom prošlošću koju karakterišu teški zločini. Zato se ne može Izetbegovićeva posjeta Kazanima tumačiti velikom političkom gestom sve dok se za učinjene zločine ne izvedu svi pred lice pravde, izadje sa tačnim brojkama i opisom svih žrtava. To nije samo moralno pitanje nego i funkcionalno: bez obnove socijalnog poretka i vladavine prava, tranzicioni procesi neće imati uspjeha. Bez pravne države i jakih institucija, prije svega onih u pravosuđu, neće biti uspješne tranzicije, tržišne privrede, povoljne investicione klime, efikasne ekonomije i demokratije – svih tih ljepih stvari koje pričaju kao bajku koja se nikada neće dogoditi. Jer njihova bajka koju živimo ima samo jedan početak i jedan kraj : “bila jednom jedna zemlja koja se zvala Bosna i Hercegovina i onda su došli nacionalisti koji je razoriše, razlupaše i zajebaše državši je u mraku i provinciji dok su oni vladali sretno i vječno”. Status quo!