Kad se vozite dolinom rijeke Bosne i kada vam na displayu radija u autu ona crvena titrava svjetlost ispiše brojkicu 88,7 znači da to sve u šesnaest trešti sa Radio Antene iz Jelaha, zvuk koji će vas dovesti ovom lijepom i neobičnom mjestu. Radio je to koji je dio imidža ovoga kraja, premda je radiopostaja stvarno puno i miješaju se signali raspjevanih studija od Doboja do Prnjavora, od Teslića do Doboj-Juga i Strikanova basa u jutarnjem programu Radio Usore, smještenog gore u Sivšij, ali Radio Antenu čut ćete posvuda.
U taksiju koji će vas s kraja Jelaha odvesti uvrh Sivše za pet-šest markica, dok čekate kavu ili dok se pripravlja roštilj za vas, gdje god se radio sluša, u Jelahu se sluša Radio Antena.
Ubrzani tempo
Kako sve priče o malim i velikim stvarima počivaju na malim i velikim ljudima, tako i ovaj radosni radio počiva na grbači kolege Fahrudina Fahre Hrvića, generacija ‘58., sjajnoga momka koji je dio one stare novinarske škole, ako takva u nas još postoji, a ni sebe ne držim daleko od nje, s tim da je Fahro kroz karijeru imao ubrzani tempo i odavno se upustio u riskir privatnoga medija, dok sam ja, stara lijenčina odlučio nastaviti i “zatući” se ovako… On je živa kronika ove doline, svjedok svega, sve i svakoga zna i svi znadu njega. Uz Miralema Begića, on je dio dvojca kakvog u nas na tako malom prostoru drugdje gotovo da i nema.
Fahro je u svijet novinarstva ušao još sedamdesetih proteklog stoljeća, radio mu je bio prvi izbor i mladić je uživao otkrivajući slast slušanog medija u Radio Tešnju, 1976., na čemu mu zavidim jer ja sam tad još lovio jegulje u dolini Neretve i uopće nisam znao što ću sa sobom u životu! “Kopao” je kao spoljni suradnik, potom je vodio i uređivao Omladinski program kroz emisiju “Mladi za mlade”. Bilo je to vrijeme poplave radiopostaja i sličnih omladinskih koncepata u nas, vrijeme koje je polučilo neponovljiva radijska imena, i lokalna i “savezna”. To su bili naši prvi alternativci i Fahrudin Mrvić bio je jedan od njihovih stjegonoša.
Četiri godine mu je trebalo da ga i profesionalno angažiraju i vežu njegovu karijeru uz taj radio. Ostat će tu sve do konca rata i samo Bog i on znaju što je Fahro, generacija ‘58. prošao za to vrijeme. Bio je i ‘tonac’, spiker, voditelj, novinar i u neko doba dogurao je i do urednika emisija. Mislim, nije to kao danas, odmah si urednik.
Bilo je nekada nekakva reda, kakvoga već odavno nema. Eto, sve je bio, samo vlasnik medija – nije. Mora da je Fahro pod tešanjskom Gradinom često sanjao: ma, imat ću ja svoj radio! No, dug je put do ostvarenja takva sanka, ali on je znao da će ga proći. 1996. napušta Radio – Tešanj, odlazi u Izdavačko-štamparsku kuću Planjax, Bobare – Tešanj, gdje se zadržava nepunu godinu da bi potom otišao u Njemačku i po povratku krajem 1998. godine pokreće Antena – radio sa sjedištem na Jelahu. Radio mu je jedina ljubav i profesija i ima običaj reći da ljepši medij od radija za čovječanstvo nije izmišljen, s čim sam apsolutno suglasan.
Ostvario je san: u svom mjestu ima svoj radio, svoje mlade suradnike koji prolaze put kakvim je on davno prošao, a u njegov profesionalni curriculum upisano je da je pisao i za Glas komune, Dugu, Večernje novine, Večernji list, Oslobođenje, Sport, Tempo, Sportske novosti, Planjax Menadžer i druga novinska izdanja Planjaxa, Našu riječ, Dobojske novine, surađivao sa mnogo radija u bivšoj Jugoslaviji, po Osijeku, Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Beogradu, Skopju…
Štogod je ubilježio ili zazvonio glasom u skoro svim lokalnim medijima u BiH.
Njegov radio danas se čuje po golemom prostoru između Zenice, Tuzle, Orašja, Bosanskog Broda, Banje Luke, Mrkonjić-Grada… To je komercijalno-muzički radio. U njemu je pet uposlenih: Nina Hatibović, Almir Agić, Almir Subašić, Anid Hrvić, sin Fahrudinov, novinarstvo diplomirao na Univerzitetu u Sarajevu i koji ga profesionalno i lagano nasljeđuje u ovom poslu. Kroz Antena radio je prošao veliki broj suradnika, mladih, koji su dali veliki doprinos njegovoj slušanosti, Fahro ističe Edina, Žanu, Slađu, Strikana, Miralema, Ismeta, Ilmu, Gezu, Mirelu, Sutka, Miću, Nerka.., i njih još stotinjak!
Antena radio je po svim istraživanjima jedan od najslušanijih radija na ovom prostoru, a to potvrđuju na stotine zahvalnica, priznanja, povelja od institucija, građanskih udruženja, privrednika, te organizatora mnogobrojnih manifestacija i događaja, koji su gotovo zagušile zidove redakcije. Posebno priznanje Povelju “Godišnja nagrada u kategoriji – Novinarski poduhvat godine 2014.” Antena radio dobija od Društva novinara Bosne i Hercegovine, za neprekidno uživo emitirani program, kada je punih 68 sati sa terena izvještavao o katastrofalnim poplavama oko Usore i u BiH. Antena radio u svojoj koncepciji ima veoma malo politike, naglasak je na servisnim informacijama, najavama događaja, afirmaciji gospodarstva i njegovog razvoja, pojedincima koji vole ovo mjesto i ono njih, sportu, zabavi sa popularnom muzikom, pretežno to je folk – narod voli – ali ima tu i pop-muzike, te svih drugih žanrova, ono narodski radio u pravom smislu riječi sa dosta kontakt-programa, nagradnih igara i nezaobilaznog marketinga kroz koji se na ovim prostorima može osjetiti puls potražnje i prodaje robe i proizvoda.
E, tu je razlika u problemima općenito naših u odnosu na ovdašnje medije, osobito na ovaj radio: “Imamo zadovoljavajuću saradnju sa svima, a posebno sa privrednicima, jer privrednici na ovim prostorima, za razliku od nekih drugih, refleksivno osjećaju vrijednost medija, medijske snage i nimalo se ne ustručavaju da pomognu ovom mediju u razvoju i radu kroz reklamu i obostranu dobit.” Zvuči tako jednostavno.
Stari vuk nema ili uglavnom neće nešto posebno reći o sebi, jer se sve samo po sebi nameće, radije će istaknuti da su mu u ovom poslu uveliko svojom nesebičnošću pomogli rahmetli Smail Terzić Penjak, Ramiz Brkić, Amir Brka, a voli spomenuti i sjećanje na susret sa Zukom Džumhurom, kada mu je rekao: “Sinko, ako te ovaj posao ufati, teško da će te pustiti dok si živ. Upamti i ovo, kada budeš u ovom poslu kritikovao, hrabro govorio protiv vlasti i pričao istinu imaćeš ovacije od ljudi, ali ako te bude vlast vješala, ti isti što su te dizali u nebo će da budu najgrlatiji u vikanju da te što prije objese.” E, što meni Zuko ovo ne reče! A bile dvije-tri prilike… “Radio je moj život. Nikada se nisam svrstavao u novinare, niti sam se tako osjećao. Ja sebe vidim kao radioradnika, nekog zanatliju radijskog koji ima mnogo širi opus djelovanja od novinara. Nadam se da sve ovo što radim neće otići u havu, jer u radio trpaš kao u bure bez dna i to ode i opet tako iz dana u dan. Nadam se da će iza mene ostati nekoliko ljudi koji će ovu profesiju produžiti na Jelahu i svojim znanjem je unaprijediti. Posebno sam ponosan na uposlene u Antena radiju i oni su njeno najveće bogatstvo. Mi smo kao porodica koja traje 18 godina, a pošto volimo ispuniti želje, muzičke, možemo i za tebe jednu. Samo reci koju…” Mogla bi ona, ovako ide: “nije važno odakle sam, sve dok znadeš kuda putujem…”
Morao sam čuti tu pjesmu koja tako ide, ali se vjerojatno drukčije zove, kakogod, ali znam da sam ju u jedno nedavno usorsko svitanje uzalud pokušao odgonetnuti sa mojim ovim prijateljem Suadom Livnjakom iz Tešnja, dušom od čovjeka i geniju na gitari, u jelaškom domu Strikana Bodulice, nakon što sam sa slikarima Enisom Batom Husendžikovićem, Mustafom Škaljićem iz Zavidovića te sa Esmom Šabić Čevra i njezinim mužem, a mojim dragim prijateljem Sejom. Nikako na nju potrefit, što je Strikan vješto koristio namećući napjeve iz ruske stepe. U čemu smo, pretpostavljate – dobri. A kako ćemo se i sjetiti nakon takve noći, ali, eto, moram i ja u nečemu sličiti Zuki…
U Jelahu vole govoriti o ljudima ili stvarima kojih više – nema. Kada ovdje priupitate za dimnjak stare ciglane, ljudi se brecnu, kao da ste ih opsovali. Taj dimnjak bio je njihova zastava, grb i pečat, njihov opći znak raspoznavanja, njihov Eiffelov toranj, oni su ga napuštali u maglama djetinjstva i radovali mu se kada bi im se ukazao nakon dugo godina izbivanja. Upravo je strašna ta ljubav prema tom dimnjaku, nasilu otetom.
Jedinstvena organizacija mladih (JOM) u Jelahu, o kojoj će s razlogom biti još dosta priče pri mojem zavirivanju u ove bajkovite kutke, obilježila je tako, 2011., prvu obljetnicu rušenja dimnjaka, uglavnom pod motom “Pošteno živjeti, drugoga ne povrijediti, svakome dati što mu pripada”. JOMi Jelaha stalno podsjeća javnost i moćnike na taj neljudski čin, a ono što su napisali ispod (p)osmrtnice za dimnjak rečene godine, i objavili na svojem portalu, čini mi se nekako najilustrativnijim za stanje duša u Jelahu, nakon rušenja starog dimnjaka, bez kojega niti jedna jelaška razglednica više ne može biti tako lijepa kao kad je najveća građevina bio baš taj dimnjak: “Dana 5. 11. 2011. godine navršava se godinu dana od nezakonitog rušenja ciglanskog dimnjaka u Jelahu, jednog od simbola u grbu MZ Jelah i srcima stanovnika Jelaha i regije. Rušenje ciglanskog dimnjaka je pomno i sramotno isplanirano, te je njegovo rušenje izvršeno pod okriljem noći 5. 11. 2010. godine. (….) Sama tvornica je bila izgrađena 1946. godine u svojstvu sreske ciglane i predstavljala je prvi industrijski objekat na cijelom srezu, dok je sam dimnjak bio visok cca 45,0 metara. Objekat dimnjaka tunelske peći pripadao je savremenoj arhitekturi 20. stoljeća i predstavljao je očuvani primjer određenog tipa tehnološke proizvodnje, prepoznatljiv akcent u okruženju. Ovaj dimnjak je bio više od simbolike. Bio je prepoznatljiv znak grba jelaške mjesne zajednice, ali nadasve, bio je glavni orijentir ovog mjesta i jednog prošlog, ali ponosnog vremena Jelaha i općine Tešanj, bio je posebna historijska vrijednost. Jedinstvena organizacija mladih je i prije samog nezakonitog rušenja ciglanskog dimnjaka u Jelahu pokušavala svim demokratskim sredstvima pred strukturama Općine Tešanj da ga zaštiti i da se izbori da isti dobije status kakav zaslužuje, tj. da postane spomenik, koji bi bio osvijetljen i obilježen sa svim relevantnim informacijama, te kao takav apsolutno ne bi predstavljao smetnju za daljnju izgradnju na tom području. Nažalost, kapitalistička pohlepa i djelovanje općinskih struktura bili su neumoljivi u namjeri da se ovaj najstariji industrijski objekat na općini uništi, kao i da se u ovim teškim vremenima još više ponize svi oni građani koji su u ovom simbolu još uvijek vidjeli sve njegove vrijednosti i njegov značaj. Osim što su ovaj simbol nezakonito uništili, ti isti su se usudili da pritiscima i radnjama koje koriste diktatorski režimi, izvrše pritisak na Jedinstvenu organizaciju mladih kako bi odustala od ukazivanja na ove nezakonite radnje. Stoga i ovim putem želimo jasno poručiti da se više nikada i ni jednoj nevladinoj organizaciji i njihovim članovima ne desi da im matične općinske strukture prijete uskraćivanjem budžetskih sredstava za djelovanje i rad, da se u ove prijetnje direktno uključuje poslanik državnog parlamenta BiH i predsjednik općinskog odbora političke stranke, kao i da se više nikada ne desi da nadležne bezbjednosne strukture ne istraže sve direktne prijetnje po živote članova naše organizacije, a samo iz razloga argumentovanog ukazivanja na pojedine nezakonitosti u ovom barbarskom činu. Svi ovi pojedinci i strukture će se sami prepoznati, a njihova javna prozivka će predstavljati kontinuitet našeg djelovanja i to sve dok postoji tim koji se bori da zaštiti kulturne vrijednosti naše općine(…)”
Sila gradi, sila ruši!
A, djeco draga – sila gradi, sila ruši! Saša Lisul, moj vjerni pratitelj otišao “uhvatiti” Emira Kotorića, tajnika MZ Jelah, fotografirati tu neobičnu i dragu jelašku pojavu. Ali ga ne može naći, tek će Emir meni šibnuti fotku kakvu se stavlja u dokumente. On je negdje na nekom gradilištu, na nekoj poljani, Bog dragi zna gdje, ali nema drugog takvog u nas – provjerite! – jer on je sekretar MZ Jelah već trideset i jednu godinu! Pa, gdje to ima?
Jedan je od najomiljenijih likova u cijelom ovom kraju. Zamislite, tko može imati trideset i više godina posla u nečemu što se službeno zove Mjesna zajednica? Eto, u Jelahu – ima. Nekada davno, dok je bio mlad, studirao je pravo. Ali ga stalno dozivao stadion NK Borca u šibovima. Igrao je nogomet, i rahmetli babo mu tu igrao. Igrala mu i četiri brata, kakvo pravo! Drugi kuriozitet vezan uz njega da on nikada nije napustio svoj Borac, jer i tu je tajnik od 1982.! Reći će mi zanimljive stvari o Jelahu, o sebi ne bi, jer planovi su veliki.
Veselim se duljem razgovoru s njim. I blago mjestu koje ima ovakve ljude. Kad se među njima pojave loši, onda njihovo nedjelo strši nad dobrim Jelašanima onako kako je nekada stršio i taj mitski dimnjak nad njihovim glavama. Hvala nebu na Fahri i Emiru, a oni mi kažu da još “nisam upoznao ‘prave’”. Ima vremena, “sve dok znadem kuda putujem”.
(nastavit će se)