Kao što je pronalazak štamparije značio civilizacijsku promjenu, tako je pojava socijalnih mreža trajno promijenila komunikaciju među ljudima.
Socijalne mreže su defnitivno promijenile svijet. Kao što je Gutenbergov pronalazak štamparije značio civilizacijsku promjenu, tako je pojava socijalnih mreža trajno promijenila ono najvažnije – komunikaciju među ljudima. Ako je cilj svake komunikacije prije svega razumijevanje, danas imamo već dovoljno “materijala” da posumnjamo da će se taj cilj ikada više moći postići. Pravila igre više ne važe. No, to nas ne oslobađa odgovornosti da uvijek iznova pokušavamo dostići cilj razumijevanja kao univerzalnu vrijednost svih ljudi za sva vremena.
Na početku nije bilo tako zamišljeno da socijalne mreže budu mediji, ali jednostavno se “desilo”, nevjerovatno brzo, i to na način da su trenutno najsnažniji medij koji postoji. Socijalne mreže samim tim ne podliježu regulativi koja je predviđena za medije, međunarodnim i nacionalnim novinarskim kodeksima, a čak su i povelje i rezolucije UN-a i drugih međunarodnih tijela koje se odnose na komunikaciju, prilično nategnute kada bi ih se posmatralo iz rakursa socijalnih mreža, tako da je okvir, odnosno ram za (ukupnu) sliku, prilično nedefiniran. Na socijalne mreže se prijavljujemo i u komunikaciji preko ovih kanala učestvujemo dobrovoljno. Što će reći da nas niko nije tjerao da to činimo. Naši prijatelji, stvarni i virtualni čine to također na “vlastitu odgovornst”. Kada stvari tako postavite, jasno je da ste samo vi i isključivo vi krivi za sve što će vam se desiti. Niste zaštićeni.
Nema pravila
Dakle, pristali smo na pravila igre koja se temelje na tome da nema pravila. Svi smo jedni drugima “prijatelji”, “pratioci”, “fanovi”. A u stvari… Ko nam je kriv ako nas zaboli. Ako nekoga lično ne poznajete, teško da ćete prema njemu imati odnos kao prema stvarnom prijatelju ili poznaniku.
Ipak, revolucija se desila u samoj osnovi komunikacijskih sistema kakave smo ranije poznavali. Dojučerašnji recipienti informacija (oni koji primaju informacije), postali su komunikatori (oni koji kreiraju informacije). Socijalne mreže su preko noći omogućile da bilo ko, bilo kada, i bilo gdje, može postati medijska ličnost – medijski akter.
Dobra strana medalje je da sada svi ljudi imaju pravo i mogućnost slobodno artikulirati vlastito mišljenje. A loša strana je da su samo rijetki svjesni te slobode i njihove odgovornosti. A najlošije u svemu je da u razmjerama slučajnosti, postoje i oni koju su se obučavali, obrazovali i naučili na bilo koji način kako se kreiraju medijski sadržaji (da ne govorim o uvjetima za kreiranje brandinga).
Suština je u tome da ljudi trebaju raditi ono što najbolje znaju. E sad, mediji čine ljude bitnim, odnosno važnijim u vlastitim očima nego što oni stvarno jesu. Naše vlastito medijsko ogledalo vrlo često je iskrivljeno kada smo mi sami u pitanju. Što će reći da sami sebi postajemo nekako ljepši, bolji, pametniji. “Slava” više nije privilegija poznatih. “Slavan” može biti danas svako. U slučaju socijalnih mreža, svako od nas ima šansu iskusiti sve to.
Mijenjaju mentalitet
Jako je malo je onih koji su se u stanju nositi sa “slavom” koja je nestvarna, i koja u biti ne postoji. Zašto ne postoji!? Jer nema potrebne i relevantne javne (društvene) kritike koja bi nekome ili nečemu dala zeleno, žuto ili crveno svjetlo za (ne)prolaz. Tada ljudi umišljaju da znaju, i da su važni, i ljute se kada stvari krenu loše, ili ne daj Bože po zlu. Dakle, hoću kazati da su socijalne mreže postale toliko moćne da su u stanju mijenjati mentalitet i krakter ljudi, i to jako brzo, gotovo preko noći, a da toga ljudi nisu ni svjesni.
Epilog svega je da danas ljudi olahko pristaju na igre u kojima nisu niti svjesni da postoje pravila, a kamo li da znaju nešto o njima. To onda dovodi do toga da imamo hiperprodukciju “stručnjaka” za razne oblasti ne samo za styling, PR, brandig, govor tijela, ili popularno kazano “marketing”, stvari su se otele kontroli tako da nam danas preko FB, Twitera, Youtube-a, Instagrama…, nude razne usluge – liječe bolesne, vodili bi državu, rješavali svjetske problem onako uspu, na trenutak bi malo promahalali o kolegici s posla, pa bi se onda vratili “ozbiljnijim” temama, usput bi osmisli nešto vanserijsko, do sada neviđeno i spektakulrano za business (do)godine.
Kada ih neko probudi iz virtualnog sna i kada im vlastito lice koje gledaju u zakrivljenom ogledalu novomedijske stvarnosti postane odjednom ne tako lijepo, biva kasno. Umjesto da se zaustavi, konflikt, odnosno nerazumijevanje, tek tada poprima razmjere nesagledivog. “Šumovi u komunikacijama” je eufemizam na šta su ti novi komunikatori spremni. Uvrede, napadi, prijetnje, psovke, govor mrženje, laži. Sve tada staje pod kapu, kako bi se sačuvala lažna slika o samom sebi, i nekom svom ubjeđenju. To što se sada sve to skupa širi toliko brzo i postaje dostupno svakome, čini cijeli problem još težim i neriješivim. Virtualno postaje stvarno, širi se brže od svjetlosti, posljedice su nezamislive.
Kriza klasičnih vrijednosti
Zato odgoj, obrazovanje i moral, sada dolaze još više do izražaja. Krize svega nabrojanog puno su vidljivije, i čini se da je sunovrat vrijednosti još veći, a smutnja da će nadglasati istinu. Mada se za ovo posljednje ne treba bojati, jer nema te laži koja će prekriti istinu, ovaj moralni imperativ nas obavezuje da činimo sve kako bi pozitivno, normalno i dobro nadjačalo sve ostalo. Komunikologija i komunikacija među ljudima su postali previše važni danas više no ikada, i trebalo bi razmisliti o uvođenju ovog predmeta u obrazovni sistem od najnižeg do najvišeg stadija. Inače, imat ćemo problem kao društvo i civilizacija. Krenuti od nule, šta je vijest, kako se kreira, šta znači biti objektivan, zašto nam je potrebno tzv. “pravilo druge strane”, itd. Jer, svaki čovjek na planeti danas je komunikator koji je u stanju kreirati medijski sadržaj. Zato, danas svi mi zajedno trebamo iznova učiti šta u novim okolnostima koje su izazvane komunikacijskom revolucijom socijalnih mreža znači moralni kredo da moja sloboda prestaje tamo gdje počinje sloboda drugoga.
Svakodnevno imamo situacije da se “ljudi utvaraju u svašta” da bi zadobili (medijsku) pažnju. Socijalne mreže sve trpe, čak i više nego papir. Jer su virtualne. Ako smo mi u BiH prije 30-tak godina imali tek nekoliko desetina medija u kojima su radili profesionalci, danas sa svim tim profilima na socijalnim mrežama imamo najmanje 3.5 miliona medija, i tako puta nekoliko milijardi (ljudi), a većina njih se ni u putu nisu sreli sa osnovnim pravilima kreiranja medijskih sadržaja.
Bit će tu još svega.
Dao Bog da izdobri!