Selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine, Mehmed Baždarević, jednom prilikom rekao da je da godine nisu bitne kada je u pitanju poziv u reprezentaciju, već samo forma i ponašanje. Da li je možda još nešto bitno? Reprezentacija nije klub! Tu ne bi smjelo biti interesa.
Posljednjih godina od kada je reprezentacija Bosne i Hercegovine zaigrala veoma dobro i probila se među najbolje reprezentacije svijeta, sve više igrača je ponudilo svoje usluge našem nacionalnom timu, jer više nemaju mjesta u reprezentacijama čije je njihovo srce željelo.
Naprimjer, prije dvije godine našoj reprezentaciji nudio se Veroljub Salatić, koji je ranije isticao da želi igrati za Srbiju, čak je rekao da mu je velika želja i nastup za Republiku Srpsku. Poslije svega licemjernim izjavama želio je sebi napraviti mjesto u reprezentaciji koja je išla na Svjetsko prvenstvo u Brazil.
Jasno je bilo Salatiću da će bez reprezentacije teško napraviti transfer van Švicarske. Zbog tih interesa silno je želio dres Zmajeva. I nije ga dobio. Zbog toga se nije ni “iščupao” iz Švicarske. Nakon Grasshoppersa prešao je u redove Siona.
Poslije njega bilo je još fudbalera koji su se iz ovih ili onih razloga nudili našem nacionalnom timu, ali iz ljubavi prema BiH sigurno ne. Neki su već promijenili sportska državljanstva i čekaju poziv selektora Mehmeda Baždarevića, dok je kod nekih još uvijek taj proces traje.
Jedan od igrača koji su shvatili da nemaju mjesta u reprezentaciji koju njihovo srce želi, pa su se ponudili BiH je Mato Jajalo. Iako je rođen u Jajcu, Jajalo se odlučio nastupati za reprezentaciju Hrvatske. Nakon U-21 tima zaigrao je i za seniorski tim u dvije prijateljske utakmice.
Kada je shvatio da nema mjesta u redovima Vatrenih, fudbaler koji je svoju igračku karijeru oživio u Sarajevu, odlučio je promijeniti sportsko državljanstvo i čekati poziv selektora Bosne i Hercegovine, Baždarevića.
Još jedan “teži” slučaj je Danijel Miličević, veznjak Genta. Promjena njegovog sportskog državljanstva je još uvijek. Okarakterisan je kao “teži” slučaj zbog toga što su njemu čak dvije reprezentacije bile ispred Bosne i Hercegovine, Švicarska i Srbija.
Miličević je igrao za mlađe selekcije Švicarske reprezentacije, te je očekivao poziv u A tim. Nakon što isti nije bio, razočarao se odlukom selektora Vladimira Petkovića. Nakon toga čekao je poziv reprezentacije Srbije. Njegov saigrač Stefan Mitrović tvrdio je da je Miličevićeva želja dres Srbije.
Kada mu je propala i ta opcija, te nije uspio dobiti poziv naših komšija, ovaj 30-godišnji veznjak izjavljivao je da želi dres Zmajeva. Jasno je da tu odluku nije donijelo njegovo srce, već je ista donesena na bazi ličnih interesa. A da li nam takvi trebaju u reprezentaciji?
Pored ovoliko negativnih primjera, ne može se ne spomenuti i neki pozitivan. Jedan od takvih je Dario Dumić, koji se može nazvati i sinonimom za patriotizam. Mladi Sarajlija igrao je za sve mlađe selekcije danske reprezentacije, a nikada nije krio da mu je najveća želja dres BiH.
Dumić je od kada je zaigrao za U-17 reprezentaciju, pa sve dok je izašao iz U-21 tima isticao da želi igrati za Bosnu i Hercegovinu. Nije ga interesovalo da li će ga Danci izbaciti iz nacinalnog tima. Veličinu njegovog patriotizma pokazuje i tetovaža posvećena BiH – “Ne mogu je mrziti koliko je ja volim”.
Kada je riječ o ovoj temi, primjera se može naći i u trenutnoj reprezentaciji. Sead Kolašinac je mogao nastupati za jednu od najjačih reprezenatcija na svijetu, Njemačku. Imao je ponudu, ali njegovo srce je reklo “Bosna i Hercegovina”.
Reprezentacija nije klub. Kvalitet nam je potreba, ali dres našeg nacionalnog tima treba da oblače oni koji nose Bosnu i Hercegovinu srcu. Taj naboj i patriotizam odveli su nas u Brazil. Jedan od svježih primjera šta se može uraditi kada se igra srcem je “mali” Island, koji je napravio senzaciju na Evropskom prvenstvu u Francuskoj.
Osvojili smo Kirin Kup u Japanu sa uslovno rečeno drugom ekipom. Pokazali smo da imamo mnogo mladih perspektivnih igrača. Igračima poput Amira Hadžiahmetovića, Gojka Cimirota, Harisa Hajradinovića, Riada Bajića, Amera Gojaka, Denija Miloševića, Darija Dumića… i još mnogim drugim treba pružiti priliku, jer se mogu razviti u sjajne fudbalere.
Zar da takvim talentima i patriotama uzimaju mjesto oni koji naš dres žele samo iz interesa?