Prijateljica pita:
Šta da radim? Imam kartu za Nicu u ponedjeljak, preko Istanbula.
Nije puno trebalo za nepogrešivost uličarskog crnohumostva.
Vidi, najbolje ti je da odmah zapucaš u Aleph, ili u Jemen, pošto je do Sirije, ipak, malo teže doći. Što da razmišljaš hoće li avion ili aerodrom eksplodirati. Nego, odma’ u vatru.
Ako je već đavo davno odnio šalu, nakon eksplozije kamiona gdje je hladno i sračunato, kao pravi serijski ubojica Tunižanin Mohamed Bouhlel, uletio u povorku koja je slavila Dan Bastille, izgleda da je i humor protjeran iz naših života. Dva dana kasnije, iz Istanbula su stigle vijesti o nečemu što bi moglo biti pokušaj državnog udara, ali, nekako, je previše otvorenih pitanja, a tako malo odgovora na njih. Kao da je blizu Sudnji dan. Kijametski, što se kaže.
Ali, nije li on već tu? Objašnjenja svetih tekstova u kojem će to biti dan kad će letjeti brda, a ljudi biti pitani za sve već odavno ne piju vode. Ta je tačka pređena, nekada davno , u nekom svijetu za koji danas izgleda da nikada nije ni postojao: u svijetu u kojem sila nije bila jedini argument, u svijetu za koji je trebalo imati jaču optiku sagledavanja stvari, ili demokratskije procedure. U svijetu u kojem cijena nafte nije bila jedina “tajna” svjetske politike.
Jer, ako je ovo u Turskoj bio pokušaj državnog udara, nije baš jasno kako bi ga mogao izvesti nekadašnji savjetnik Fettulah Gulen koji živi u izganstvu, u Pennsylvanniji. S druge strane, ko – a za puč su optuženi generali Ozturk i Iyidil – organizira puč dok je predsjednik Erdoan na moru. U obavještajnom ratu, paralelno s “pučem” krenule su kolati razne priče. Kako je Erdoan pobjegao, kako traži politički azil u Njemačkoj (sin Radovana Karadžića prešao uTertotorijalnu odbranu, sjećate se?) , kako dio vojske preuzima televizuju, kako se narod ispriječio.
U takvim, kijametskim danima, to znamo, prvo strada istina. Ovaj tekst nije o tome, niti pretendira na istinu – moji izvori su moji prijatelji koji žive tamo plus “zli” zapadni mediji – ali izgleda da će iz ovoga Erdoan izaći jači. Prvo, jer ima podršku naroda: on je kralj piousa, radničke i seljačke Turske koja se posljednjih decenija islamizirala, a nikada do kraja nije prihvatila Ataturkovo učenje o sekularnosti. Možda zato i što je bila na margini. Erdoan je populist, desni konzervativac i islamist, ali ni njega ne treba posmatrati u crno-bijelom registru. Prema određenim pokazateljima on jeste digao ekonomiju, i relativno se uspješno bori protiv navale terorizma kojim je Turska okružena sa skoro svih strana. Predstavljati ga kao demokrata,što rade i neki ovdašnji mediji pod kontrolom njegovih službi, bio bi falsifikat. Ali, ukoliko je na drugoj strani vojna diktatura, principi nalažu da se bude na njegovoj strani. Ali, kako biti za njega: kontrolira sudstvo, stotine novinara drži u zatvoru, za vrijeme demonstracija protiv njegove vladavine zabranjivao je facebook i twitter, žene koje ne žele majčinstvo smatra nižim bićima, a s onima koje su majke se ne rukuje.
Dodaju li se tu sultanističke aspiracije za vlast i u komšiluku, dobija se relativno kompletna slika Reccepa Taipa. On nije diktator taman toliko koliko je grupa koja je izašla na Sebilj da ga podrži u pravednoj borbi – neformalna. Osobno, najbližu definiciju događaja u Ankari dao je novinar Bilge Ebiri na twitteru, napisavši:
“Mislim na hrabrost turskih disidenata, novinara, političara i građana koji se protive udaru koji pokušava ukloniti vladu koju preziru.”
Tu negdje staje priča o sekularizmu, kijametskom danu, i neformalnoj podršci. Mislim na “svoje” u Turskoj, i znam za šta su oni. I znam da ću ih vidjeti i poslije kijametskog dana. Koji dolazi onda kad više niko nikome ne može ništa objasniti.
A stvari su jednostavne. Sa demokratskog stanovišta viđenog očima stvarne spoznaje procesa, to ko će biti na vlasti nije bitno: da bi se dočekalo vrijeme poslije kijametskog dana mora se prestati s praksom žrtvovanja principa za profit. Ali, ima li dovoljno onih koji bi stali iza takve ideje. I, ima li je ko važan izreći? Bojim se da ne.
I zato je kijametski dan.