Nema slobode ako nisi siguran i bezbjedan, a siguran i bezbjedan ne možeš biti ako si u panici i rasulu, a u panici i rasulu si zato što si u strahu.
A napolju su psi i vračari i kurvari i krvnici i idolopoklonici i svaki koji ljubi i čini laž.
Otkrovenje 22:15
Činjenica je da se “u nas” pravi razlika između “kriminala” i “zločina” mada su to dvije iste stvari. (Nije šija nego vrat.)
Jer ako se “war crime” i “war criminal” prevode sa “ratni zločin” i “ratni zločinac”, zašto se onda kriminalac u miru naziva kriminalcem, a ne zločincem? Bilo da se radi o sitnim, uličnim kriminalcima na jednom, ili krupnim privrednim i političkim kriminalcima koji su počinili masakr nad našom privredom, javnom i privatnom svojinom, našim životima, životnim standardom, našom budućnosti, na drugom kraju spektra – zašto ih ne nazivamo zločincima? Zar je za njih pretjerano reći da su zločinci? Zato ih često, ovlaš, onako nonšalantno s visoka i s prezirom nazivamo “običnim kriminalcima” (kao da su nam oni “neobični” draži ili interesantniji ili prihvatljiviji), tješeći tako sami sebe mi nehotice (ili možda hotimice) podcjenjujemo fatalan efekt koji njihov zločin svakodnevnopolitički ima na naše živote.
Uvjeren sam da mnogi građani smatraju da su mnoge ovdašnje političke organizacije (političke stranke) postale zapravo kriminalne organizacije, što bi (ako to doslovno prevedemo) značilo da se radi o zločinačkim organizacijama. Ipak mi to ne kažemo tako. Mi ih i dalje “od milja” nazivamo kriminalcima kao da je to nešto drugo i drugačije.
UPOMOĆ!
Kriminal je bolest. Ali ne samo figurativno (“bolest društva”). Kriminal je istinska bolest koja napada pojedinca. Čovjek čijeg se života dokopalo podzemlje kao se razboli. Potone. Propadne. Ponaša se kao bolestan čovjek. I drugi oko njega se ponašaju kao da je kužan.
Svi drugi imaju hiljade želja, a on samo jednu – da ga podzemlje pusti da se vrati svome životu, da se jedno jutro probudi i shvati da je ružno sanjao.
Kada ti se desi da te dokopa svijet kriminala na neki način, recimo tako što postaneš žrtvom, ili svjedokom nekog ubistva, pljačke, provale i sl., život svih oko tebe nastavlja da teče normalnim tokom, a tvoj kao da se pretvara u ponornicu. Učini ti se da digresiju koju praviš nikada nećeš uspjeti prevazići, da se nikada nećeš iščupati iz kandži, blata i katrana kriminala i vratiti u svoj život, doći sebi. Gledaš odozdo, iz mutne vode straha i traume, vidiš siluete sretnih ljudi na suncu – prave se da te ne vide. Znaćeš i zašto jednom kada isplivaš (ako budeš te sreće). Zareći ćeš se sebi da si nikada više nećeš dozvoliti da se vratiš u tu situaciju. Zapravo već si se zarekao. Onog trenutka kada si se u njoj našao.
Držaćeš se i ti jednako daleko od onih koji su u mutnoj vodi, koji pružaju nemoćno ruke i poglede da im pomogneš. Pravićeš se i ti da ih ne vidiš, da ih ne poznaješ, da te ne bi kojim slučajem povukli sa sobom na dno.
Nije da niko ne želi da pomogne već ne zna kako da pomogne. Jednostavno ne može da pomogne. Svi smo nemoćni pred tom nemani. Svi smo zapravo sami: sami samcati, napušteni kao i sve žrtve što su osamljene i napuštene. Nema veće samoće i napuštenosti od one koju osjeća žrtva u momentu zločina. “Bože moj, bože moj, zašto si me napustio” – vrišti duša nijemo ka nebesima. Približan je samo onaj osjećaj koji ima bespomoćni svjedok zločina. Zanijemimo i zaboravimo zvati upomoć. Vjerujemo da nema spasa.
Ali zašto ne zovemo da nam priskoče u pomoć? Zašto ne puštamo taj krik: Upomoooooć!!!!
Bojimo se podsmijeha? Čijeg: svjedoka ili krvnika? Šta je: preponosni smo? Ne želimo biti kukavice ili pak znamo da nam pomoći nema? Pomirili smo se da je nema, da ne postoji niko ko nam može ili želi pomoći! (Naročito ako si preplavljen utiskom da se radi o zločinačkom režimu svuda oko tebe, o “režimu zločina”, o vladavini tj. diktaturi zla, svjesnoj ili (još gore) nesvjesnoj.)
Kakva je to vrsta autocenzure pa smo prestali zvati upomoć? Bojimo se odmazde ili ne želimo ispasti cinkaroši, izdajnici, šta li?
Pa to je, u najmanju ruku strašno, ako ne i tragikomično – to prećutno partnerstvo između žrtve i zločinca. To je možda neki kulturološki fenomen ili ti zlostavljači svakodnevnim zlostavljanjem toliko iščaše mozak (izdresiraju, istreniraju?) da im postaneš saučesnik u zločinu: držiš im svijeću, upaljen auto za bijeg, daješ “lopovsku”… Ili jednostavno to činiš ne bi li oni što prije obavili svoje i pustili te na miru, pošto su ionako amateri.
Tabu kriminala
Čovječnost je mrtva. Ubili smo je nakon što smo joj se nacerili u facu, a potom je pretukli na mrtvo. U žrtvi i u sebi. Mi smo monstrumi koji ubijaju iz nemoći. Mi, naime, nismo nasilni onda kada se osjećamo moćnima, mi postajemo nasilnici onda kada se osjetimo očajno nemoćnima, tj. posve ništavnima. Tako činimo još od djetinjstva. To je u nama.
Ljudi se, stoga, najviše plaše nemoći. Nemoći i samoće. Plaše se da ih ne “pojede mrak”, da ne postanu statistika, da ne postanu žrtvama tog mračnog svijeta koji se ne bez razloga naziva “podzemljem”. Plaše se da ne puknu, da ne polude, da ne počine u afektu nešto nakon čega nema povratka. Plaše se da ne postanu krvnici. Plaše se te svoje najveće slabosti. To je strah koji izluđuje. To je fiksacija, opsesija, ovisnost jer, ultimativno, i krvnici su žrtve “podzemlja”. Njihove duše su prve pale, a potom će im se pridružiti i ostale: sopstvenim će ih rukama pobrati iz ovog veličanstvenog vrta čija ljepota boli i povući za sobom u ništavilo, u mrak “podzemlja”. Duše, izvitoperene, izobličene od straha i zabludjelosti.
To je neki “paralelni svijet” u koji možemo nesretnim slučajem i okolnostima da “upadnemo” ili pak da se od njega “sačuvamo”, ako smo pametni, ako gledamo svoja posla. Molimo Boga da nas izvede na “pravi put”, “izbavi zla i ne uvede u napast”. I tako hiljadama godina. To je naš primordijalni strah – strah od zla. Strah od zločina zapravo.
Kada smo na sigurnom – o njemu ni ne pričamo. Veli: “ne prizivamo belaj”. Pravdamo se i ograđujemo: ko smo mi da to činimo? Pa nastavljamo: tome ionako nema ni lijeka ni spasa; to je datost kosmosa; tamna strana svemira; to je tako; neka o tome neko drugi brine; neka se “anamoni” sami između sebe obračunaju i poubijaju…
Nasilje, prijetnje, provale, razbojništva uvijek se dešavaju nekom drugom, nekom tamo. Mi ćemo se pritajiti, nećemo svjedočiti, nećemo prijaviti – i to će samo proći. Šutićemo mudro i čekati strpljivo dok se neprijatelj ne umori, dok se ne demotiviše ili dok ne istroši municiju.
To je tradicionalni lijek za kriminal “u nas”. Bilo da se radi o ratnom ili onom u miru, o nekom zločinačkom režimu ili posve sitnom kriminalu u komšiluku – mi s jednakim strahom šutimo i virimo iza zavjesa, kroz špijunke… Ne želimo da se “zamjeramo”. Čekamo da se plima povuče i da talas kriminala sam prođe jer: strpljen – spašen.
To znači da je kriminal zapravo tabu u našem društvu. O njemu se ne priča (osim ako se radi o ratnom zločinu, pogotovu onom koji nisu počinili “naši”).
Možemo primijetiti da se kriminalom danas ne bave naročito ozbiljno ni politika, ni školstvo, a ni religija. Imaju ljudi preča posla. Prepustili smo kriminal policiji i sudovima. Oni se bave kriminalom uglavnom nakon što je počinjen: prave uviđaje i pišu zapisnike, uzimaju izjave. Ne od nas. Nismo ludi. Mi mudro sklanjamo “gu*icu u kraj”, pričamo i raspredamo tihim glasom, šapućemo, često nakaradno ushićeni što je nas “to” zaobišlo.
Mi nemamo naviku da se preventivno bavimo kriminalom, da pričamo o njemu iz predostrožnosti. Zašto bi kada se ništa još nije desilo? “Ne prizivaj belaj iz čista mira!”
Mir i sloboda
Iz “čista mira”?!
Kakav je to mir bez slobode? Zatvorski mir.
Kada nema zatvora, kada su osuđenici na slobodi, (na našoj slobodi , a ne njihovoj) onda ulice naših gradova postaju zatvori za sve građane; zatvori u kojima vlada lažni mir, tj. nemir, strah i nespokoj. Teritoriju na kojoj vladaju takvi osjećaji i sveopšta nesigurnost ne možemo nazivati “slobodnom teritorijom”, niti njene stanovnike slobodnima.
Mi ne moramo imati zlog vladara, zločinački režim koji nas siluje i proganja, drži u strahu. Mi ne moramo imati strahovladu koja direktno naređuje i diktira strah i nasilje. Mi možemo imati “vladara” koji je dovoljno nezainteresovan za sigurnost nas – obične buranije, građana, i eto ti strahovlade uličnog kriminala.
Vladar ne mora biti u dosluhu sa kriminalcima da bi mu oni bili partner u vlasti. Dovoljno je da nije njihov neprijatelj tj. da dopušta kriminalcima da kradu od siromašnih sve dok poštuju i ne diraju u prebogate.
Onog trenutka kada sitna buranija odluči da se organizuje i sama zaštiti od kriminala – vladar se promeškolji jer on je taj koji suvereno vlada. Ne može niko lokalno da samoupravlja, da pokazuje moć i sposobnost da vlada sobom, jer onda ne bi bilo potrebe za njim, zar ne? Što je najgore – građani bi se mogli dovoljno dobro organizovati, ojačati i otarasiti ga se, i njega i njegovih nameta koje očigledno ne koristi za održavanje reda i sigurnosti građana, a to se onda naziva revolucijom. Uz oružje – revolucija može prerasti u oružanu i nasilnu revoluciju, a čemu nasilje?
Pa zbog slobode, vjerovatno.
Ona je to blago, ta valuta zbog koje je čovjek u stanju svašta učiniti.
Šta je sloboda?
Sloboda je kada te niko ne tlači. Sloboda je vlast nad samim sobom. Sloboda je kada si oslobođen morbidnih strahova od nesputanog i razuzdanog zla i zločina. Sloboda je kada si siguran i bezbjedan. Sloboda, tj. sigurnost i bezbjednost su elementarni uslovi za život i rad. Bez njih nema prosperiteta. Nema proizvodnje. Osim ako smo robovi.
Nema slobode ako nisi siguran i bezbjedan, a siguran i bezbjedan ne možeš biti ako si u panici i rasulu, a u panici i rasulu si zato što si u strahu. Da bi bio siguran moraš se dobro organizovati, a organizovati se možeš samo ako se dovoljno ohrabriš i oslobodiš straha prvo svoj intelekt (koji je zakržljao od straha i nesigurnosti). Jednom oslobođen straha i nesigurnosti – intelekt će te voditi korak po korak ka slobodi.
Da bi pokrenuli taj proces moramo skupiti minimum hrabrosti i komunicirati svoj strah i nesigurnost tako što ćemo početi dozivati “upomoć”, a potom se organizovati poput inteligentnih bića i uspostaviti sigurnost i bezbjednost. To bi bila normalna ljudska reakcija. Čak i živitonje koriste pozive u pomoć, imaju svoj poseban jezik da organizuju odbranu. To je prvo što nauče.
To što mi ne koristimo poziv u pomoć znači da smo reprogramirani od strane društva da potiskujemo svoj prirodni nagon, tj. od strane ljudskih zakona da potiskujemo prirodne zakone, ili smo pak okamenjeni od straha, zaleđeni, hipnotisani strahom (kao što vuk hipnotiše ovcu da ga poslušno slijedi u šumu). U svakom slučaju: sve dok je straha – mi nismo slobodni. Život u strahu se ne može nazivati životom u slobodi, zar ne?
Moramo stoga komunicirati i organizovati se, eliminisati i zaštititi se od svega što nas plaši i čini nesigurnima, nas i naše bližnje. To je elementarna obaveza čovjeka, još od praistorije.
Možemo birati hoćemo li se kriti u pećinama i ostati pećinski ljudi, ili ćemo učiniti našu lokalnu zajednicu sigurnom, bezbjednom i početi konačno živjeti kao savremeni i civilizovani ljudi.