Na naše prostore dolaze 1463. godine, donose mnogobrojne kulturno-civilizacijske tekovine koje su prepoznatljive i danas. Međutim, svjesni su značaja Bosne kao najisturenije pokrajine na zapadu. Zbog toga i daju mnogobrojne povlastice koje su bile osobene samo Bosni i Bošnjacima. Naravno, trebalo je ratovati, braniti zapadne granice Carstva. Tako su Bošnjaci kroz sistem kapetanija, spahijskih odreda i janičarske organizacije nekoliko stoljeća prolijevali svoju krv kako bi odbranili ne samo Bosnu, već i zapadne granice Osmanskoga carstva. U sljedećih nekoliko teza želim sublimirati te osobenosti Bosne i Bošnjaka.
- Svaku osvojenu zemlju Osmanlije su dijelili na ejalete, sandžake. Nazive su dobijali uglavnom po gradovima, ili regijama. Jedini primjer da jedan sandžak, odnosno ejalet dobije naziv po osvojenoj zemlji jeste Bosanski sandžak, osnovan 1463., odnosno Bosanski ejalet, osnovan 1580. U jednom vremenskom periodu granice Bosanskog ejaleta poklapale su se sa današnjim granicama Bosne.
- Muslimani Bosne mogu slati svoju djecu (u drugim dijelovima uzimana kršćanska djeca) u janičare, što omogućava da veliki broj upravitelja, uglednih ljudi, ali i učenjaka bude sa naših prostora. Zato nije ni čudo da se na dvoru sultana često govorilo bosanskim jezikom. Kad spomenuh bosanski, da kažem i to da je prvi rječnik bosanskog jezika napisao Muhamed Hevaji Uskufi 1631. To je 197 godina prije prvog srpskog rječnika.
- U Bosni su bile uspostavljene i kapetanije koje su imale zadatak da brane zapadne granice Osmanskoga carstva. Kapetanski položaji su bili nasljedni.
- Nakon poraza kod Siska 1593., u Bosni je uspostavljen odžakluk timar, tj. nasljedni zemljišni posjed. Uz kapetane, gdje imamo domaće ljude – Bošnjake, imamo i spahije koji nasljeđuju zemljišne posljede- timare. Tako nastaje politička elita koja ljubomorno čuva svoje interese, ali i interese Bosne. Jedan od najboljih primjera je onaj vezan za ferman kojim je trebalo predati Austriji Pounje. Tadašnji valija Abdulah –paša, inače rođeni Sarajlija, nakon što to nije htio uraditi, a znajući da neće dobiti pomilovanje, ispija smrtonosni napitak i izgovara čuvene riječi: „I glavu ću svoju dati, a kamena jednog ne dam“.
- Kao dobar primjer može poslužiti i primjer Husein – kapetana Gradaščevića, koji je bio jedan od najbogatijih ljudi na Balkanu. Međutim, nije mogao gledati i nijemo posmatrati progon muslimanskog stanovništva iz Srbije, dozvoliti da šest nahija koje su se nalazile u sastavu Bosne pripadnu Srbiji. Zato staje na čelo pokreta za autonomiju Bosne, žrtvuje sve što ima, protivi se nepravdi i postaje inspiracija naknadnim generacijama da se bore za Bosnu. Ovo je, zapravo, savjet da se svi ti velikani koji su se borili za Bosnu, za čast, imetak, porodice, ne vrijeđaju ličnim dodvoravanjima stranim ulagačima pojedinih političkih stranaka i političara/rki. Evidentno je da dosadašnja ulaganja u „prosperitet“ Visokog i Bosne na inicijativu lokalnih patriota koji su poredali „prioritete“, nisu omogućili nova radna mjesta. Nismo riješili ni elementarne uvjete za život, među kojima je u Visokom perjanica priča o vodosnabdijevanju. Jedino što uspješno radimo jeste prodaja zemlje, povećanje troškova života i koncentracija novca kod malog broja ljudi.