“Mediji” su u BiH bolesni od istih bolesti kao i ostatak društva. Od nacionalizma, korupcije, prosječnosti, amaterizma, ideologije, neukosti, nepotizma, nepravde, svega onoga što pritišće život u današnjoj Bosni i Hercegovini. Oni su baš onakvi kakvi smo mi koji konzumiramo medijske sadržaje. I baš onakvi kakvi smo mi koji ih pravimo. Mediji su i lica svojih urednika, vlasnika ali i radnika. I to se ne odnosi na tehniku već na sadržaj. Zato mislim da mediji za društvo mogu uraditi baš onoliko koliko je jedinka u društvu spremna uraditi za to društvo.
Nedavna prošlost i medijska priprema za ratove u bivšoj Jugoslaviji, pokazala nam je da mediji kada je u pitanju društvena destrukcija mogu, na našu žalost, biti jako efikasni. Činjenicu da u haškom tribunalu nikada nisu sudili novinarima huškačima smatram velikom propuštenom prilikom za razvoj balkanskog novinarstva.
Medijska zlodjela koja su u nekoliko godina, širenjem straha, mitologije i mržnje, počinile “kolege” s početka devedesetih nepovratno su promjenila sudbine velikog broja ljudi.
Da li bi onda, vodeći se logikom, “mediji” tako drastično mogli doprinijeti i pozitivnim društvenim promjenama? Vjerujem da bi u nekoj idealnoj situaciji mogli. Kada bi se vodili idealima društvenih i profesionalnih vrijednosti. A u realnosti to nisu ideali kojima se vode i zato je ovo utopističko razmišljanje.
U najkraćem, ja tako vidim odgovor na ovo epsko pitanje projekata, okruglih stolova, konferencija medijskih i drugih zajednica u BiH. Vjerujem da mediji, kao neka široka kategorija, koja podrazumijeva osobe ili organizacije koje stvaraju i objavljuju informativne, obrazovne ili zabavne sadržaje, nikada neće biti ni bolji niti gori od svijeta u kojem žive i djeluju. A ako nam se slika u ogledalu ne sviđa, nije do ogledala.
Imenicu “mediji” na više mjesta stavljam pod navodnike jer želim da joj pokušam osporiti značenje. Ne mogu da dokučim šta se danas podrazumijeva kada se u BiH kaže mediji? Kategorija je jednostavno preširoka da bi se mogla jasno percipirati, pa je, po meni, i pogrešna za korištenje.
Na koga se u javnoj komunikaciji onda misli kada se kaže “mediji”? Obično na određenu kuću ili osobu čije ime govornik ne želi spomenuti. Ako pod medijima podrazumijevamo sve osobe, i organizacije koje proizvode i plasiraju različit sadržaj onda je termin značajno širi.
Da li će se tako pod kišobranom medija rame uz rame naći tabloidi i javni servisi? Jesu li i svi portali mediji? Je li objava na mrežama koju vidi veliki broj ljudi, medijsko djelovanje?
Budući da je u našem medijskom sistemu prihvaćen koncept medijske “utrke” između javnih i privatnih medija, to smatram važnom činjenicom u odgovoru na pitanje koliko mediji mogu učiniti u društvenim promjenama. I različite regulatorne norme odnose se na ova dva različita modela finansiranja medija u BiH.
Po meni, osnovna razlika između privatnih medija i javnog servisa jeste ta što javni servis ima i zakonsku obavezu da opravda svoje ime. Privatni mediji dužni su poštovati opšta pravila igre dok su javni servisi obavezani na služenje direktnim interesima gledaoca.
U medijskom životu BiH, javne servise oteli su pirati. Jako davno. Tako davno da smo čini se i zaboravili da su nekad bili javni.
S druge strane, ako se pomoć društvenom razvitku očekuje isključivo od privatnih medija, jasno je da je to nerealno. U krajnjem slučaju, privatni mediji ne postoje da bi se bavili poslovima javnog servisa. Takvi pohvalni angažmani, naravno, mogu biti odluka uredništva ili medijske kuće ali za razliku od javnog servisa privatni mediji nemaju zakonsku obavezu da to rade.
I tako dolazimo do treće grupe tzv. neprofitnih medija koji se obično bave društveno važnim temama i takve sadržaje čine lako dostupnim za druge medije ili građane. U vrijeme pompezno najavljivanih, a kasnije propalih, reformi medija u BiH koje je predvodila međunarodna zajednica, neko je odlučio da se umjesto razvijanja postojećih medija insistira na stvaranju novih čiji je zadatak bio samo da proizvode sadržaj. Budući da većina tih projektnih medija ne raspolaže kanalom za plasman, bumerang te loše odluke vraća se u formi čestog odbijanja medija da pred regulatorom preuzme odgovornost i emitira takve sadržaje.
I na kraju, po mom mišljenju termin “mediji” neće imati potpuno značenje i dok ne bude postojala medijska zajednica spremna da adresira najveće izazove sa kojima se profesija susreće uključujući obrazovanje i vještine novinara te njihova radna i ljudska prava. Mi faktički u ovom trenutku pouzdano ni ne znamo koliko u BiH ima ljudi koji se bave novinarstvom.
Ukratko, “mediji” bi možda i pomogli da se nisu zabavili sami sobom ili posvetili podaničkom služenju različitih interesnih grupa. Za novac, za klikove, za veze i moć.
Ipak, kada jednom imenica mediji vrati svoje značenje, kada se javni mediji vrate narodu a dostojanstvo u novinarstvo, vjerujem da medijski tretman naroda istinom, dobrim novinarstvom, ljubavlju i povjerenjem neće ostati bez efekta.