U toku posljednja dvadeset četiri sata na teritorij Izraela je iz Gaze ispaljeno više od sto raketa. Izraelski vojni vrh sve je bliži odluci o odgovoru širokih razmjera koji bi mogao podsjetiti na krvavi bilans vojne akcije (započete 27. decembra 2008. godine) koja se završila masivnim razaranjima Gaze i pogibijom 1300 Palestinaca, među kojima 437 djece mlađe od 16 godina.
No, to nije sve. Od tih stotinjak raketa mnogo veću zabrinutost je izazvala jedna, koja je doletjela sa sirijske strane i pala na Golan. Izraelski artiljerci su odgovorili u smijeru izvora lansiranja rakete, najvjerovatnije namijenjene pobunjenicima i greškom pale preko granice sa Izraelom. Ispaljen je projektil tipa „Tamuz“ (čija je cijena sto tisuća EU; u Libanonu je tokom posljednjeg rata – počeo12. jula 2006. godine – protiv postrojbi Hezbollaha lansirano 600 takvih projektila). Apsurd ili ne, granica sa Sirijom je od Jom-kipurskog rata (vođen od 6. do 26. oktobra 1976.) smatrana jedinom stabilnom granicom na Bliskom istoku.
Početak kraja alevitske dinastije Assad (porijeklo vode od Druza) mogla bi označiti umiješanost Sirije u atentat na libanonskog predsjednika Rafika Haririja (Rafic Baha El Deen Al-Hariri), 14. februara 2005. Bila je to katastrofalna greška Bashara-Al-Assada. Posljednju kap u prepunoj čaši narodnog nezadovoljstva Assadov režim je dodao činom hapšenja nekolicine djece koja su u vrijeme rušenja egipatskog diktatora Mubaraka pjevala pjesme egipatskih pobunjenika. Zbog takvih pjesama Hafez-Al-Assad je stavio van zakona sunitsku „Muslimansku braću“ i u krvavim akcijama 1982. u Hamu pobio 25.000 stanovnika.
Iako se to u Izraelu ne priznaje javno, po svojim razmjerama građanski rat koji se trenutno vodi u Siriji je svojim intenzitetom zbunio izraelski vojni i politički vrh i uzrokovao nelagodu i neodlučnost u pogledu zauzimanja zvaničnog stava prema novonastaloj situaciji, a ona ne obećava ništa dobro po stabilnost u regionu. Čak i zalutale rakete mogu izazvati reakciju izraelske armije koja bi se mogla protumačiti kao podrška sirijskim pobunjenicima, o čijoj ulozi Izrael nema zvaničan stav, zabrinut zbog činjenice da bi umjesto trajno neprijateljskog, ali stabilnog sirijskog režima, do granica na Golanu mogli doći pripadnici Al-Qaide, što bi sigurno označilo otvaranje starog fronta, ne sa Sirijom, već sa Iranom. Iranske prijetnje o preventivnom udaru na izraelske ciljeve u Izraelu se pomno analiziraju, posebno nakon nedavnog obaranja bespilotne iranske špijunske letjelice koja je prije nego je oborena poslala dovoljno fotografija Vrhovnom štabu iranske armije o strateškim punktovima u Izraelu (još ranije je pominjana cifra od 600 potencijalnih ciljeva prema kojima su usmjerene iranske rakete). Ako se uzme obzir da je raketiranje iz Gaze samo bezazlena uvertira u nešto mnogo gore, sa nenaslutivim epilogom, najlošijem scenariju po izraelsku stranu doprinosi i činjenica da se visokosfisticirani protivraketni sistem, čak i uz američki „Patriot“ pokazuje nepouzdanim, jer je u stanju „profiltrirati“ samo simboličan broj projektila, i to zastarjele tehnologije, mahom vlastoručno proizvedeni „Kassam“ i ruski „Grad“. Bolje je i ne pomišljati kakvu bi katastrofu po gusto naseljenu centralnu regiju u Izraelu mogle izazvati moderne usavršene iranske rakete (Šahab, Sajdžil, Gadr-110…) proizvedene prema domaćoj tehnologiji ili uvezenoj iz Sjeverne Koreje i Kine. U Izraelu se sve prijetnje koje dolaze sa iranske strane uzimaju ozbiljno i pristupa im se kao kontinuiranoj ambiciji s povijesnim korijenima neprijateljstva prema jevrejskom narodu još od vremena preuzimanja perzijske dominacije nad babilonskom imperijom i odvođenja Jevreja u vjekovno ropstvo. U tom smislu se u izraelskim krugovima smatra ciničkom teza o izazivaču rata, jer Izrael nikada nije vodio rat protiv Perzije, ali nasljednici starog perzijskog carstva u kontinuitetu vode rat protiv Izraela, posebno od 1948., preko Hamassa, Islamskog džihada, Hezbollaha…
Raketni napadi iz Gaze, prelijevanje sirijskog rata u Libanon i preko granica Jordana, Turske, nedavni napad izraelske avijacije na fabriku oružja u Sudanu iz koje se dio arsenala preko Sinaja neprekidno krijumčari u Gazu, izraelske prijetnje preventivnim „defanzivnim“ udarom na iranska nuklearna postrojenja i uzvratne prijetnje o uništenju cionističkog režima i kraju jevrejske države, samo su fragmenti aktuelne sumorne slike bliskoistočne stvarnosti. Od tih digitalnih i pirotehničkih igara odraslih najmanje koristi imaju djeca odijeljena minskim poljima, žicama, zidovima, koja žive u strahu i umjesto da se igraju u vrtićima ili normalno sjede u učionicama, neprekidno trče u zaklon očekujući da im se sruši krov nad glavom. Da su u prilici da ih se uvaži i čuje, sigurno bi pitali svoje roditelje – da li ih stvarno vole? Jer, ko ne misli o mirnoj budućnosti tuđeg djeteta, kako može dokazati da voli svoje? Dok to odrasli pasionirani fanovi pirotehnike shvate, njihove igrice uzimaju svakodnevni danak u krvi te djece.