Stalno nam govore da se posvetimo poslu, da se potrudimo više i postignemo više, što nam daje dojam o tome kako su upravo novac i slava stvari koje su nam potrebne kako bismo imali dobar život.
Sva dosadašnja istraživanja u ovoj oblasti su bila samo određeni isječci iz nekog perioda, elementi izvađeni iz konteksta, a Robert Waldinger navodi kako je cilj ove studije bio da se napravi svojevrsni timeline životnog perioda svakog od učesnika studije te provede istraživanje na ljudima kroz duži vremenski period, istraživanje koje će pratiti sve ono što ih je činilo sretnim u toku njihovih života.
Ova studija sa Harvarda je u periodu od 75 godina, od 1938. godine pratila živote 724 muškarca koji su u istraživanje ušli kao tinejdžeri. Šezdeset njih je još uvijek živo i učestvuju u studiji. Većina ih je u svojim devedesetim godinama te imaju više od 2.000 djece.
Studije poput ovakvih su iznimno rijetke, budući da dosta ljudi vremenom odustane, ljudi umiru, nestane donatora studije… No, zahvaljujući nekoliko generacija upornih istraživača, podaci su danas tu.
“Istraživači su muškarce pitali o njihovom životu, zdravlju, poslu, ljubavi, a svake dvije godine su popunjavali upitnik o svom životu.
“Intervjuisali smo ih, napravili detaljan zdravstveni pregled, skenirali mozak, išli smo njihovim kućama, intervjuirali njihove roditelje, razgovarali sa članovima njihove porodice. Ti su tinejdžeri izrasli u odrasle osobe, postali radnici u fabrikama, advokati, doktori, jedan predsjednik SAD-a, neki su razvili alkoholizam, dvojica šizofreniju, neki su išli od samog dna ka vrhu, dok su neki išli obrnutim putem”, pojašnjava dr. Waldinger.
I, koji su rezultati istraživanja?
“Ono što nas čini sretnima nema veze sa bogatstvom, slavom i poslom koji radimo. Najjasnija poruka koju smo izvukli iz dosadašnjeg istraživanja je sljedeća: ono što nas čini zdravijima i sretnijima su dobre i kvalitetne veze s ljudima. Socijalne su veze zaista dobre za nas, dok samoća ubija. Ljudi koji su više povezani s prijateljima, porodicom i zajednicom su sretniji, fizički zdraviji i žive duže. Iskustvo samoće je zapravo toksično – ljudi koji su usamljeni su manje sretni, njihovo zdravlje je lošije i žive kraće”, pojašnjava Robert Waldinger.
Kada je pak usamljenost u pitanju, nije bitno samo koliko prijatelja imamo i da li smo u posvećenoj vezi, već je bitna kvaliteta naših veza. Veze pune konflikta su veoma loše za naše zdravlje, primjerice brakovi puni svađa i razmirica su lošiji za naše zdravlje nego što je to razvod.
Zdrave veze imaju direktan utjecaj i na naše fizičko zdravlje.
“U toku istraživanja smo primijetili kako nivo holesterola nije bio to što je odlučivalo o zdravlju dotične osobe, to je bio podatak o tome koliko su zadovoljni u svojim vezama. Dobre veze ne štite samo naša tijela, nego i naš mozak. Kod starijih osoba koje se nalaze u sretnim vezama i brakovima primijećena je bolja funkcija mozga koja se očitovala kroz bolje pamćenje i memoriju”, pojašnjava ovaj psihijatar.
On dodaje kako sretne veze ne moraju svaki dan funkcionisati glatko, u istraživanju su učestvovali i parovi koji su se znali dosta prepirati, no sve dok su znali da mogu računati jedno na drugo bez obzira na sve, te svađe nisu utjecale na njih i njihovo zdravlje.
“Ovo nije ništa novo, ovo su mudrosti stare kao i vrijeme. Pa zašto nam je onda teško prihvatiti to i držati se toga? Ljudi smo, ono što želimo jeste neko brzo, instant rješenje koje će nam poboljšati život. Veze su komplikovane, zbrkane i potrebno je dosta vremena da se održe na životu, one nisu seksi i glamurozne”, kaže Wadinger.
Dodaje kako je većina muškaraca koji su učestvovali u istraživanju na početku vjerovala kako sretan život čine novac, bogatstvo i slava. No, kroz 75 godina pokazalo se kako su najsretniji bili oni koji su gradili kvalitetne veze sa drugima
“Povežite se s ljudima, nazovite starog prijatelja ili se pomirite sa članom porodice sa kojim ste godinama u zavadi. Takve situacije u kojima gajimo ljutnju prema nekome će uzeti danak na naše zdravlje kad tad. Dobar život se zasniva samo na dobrim vezama”, poručio je dr. Robert Waldinger.