Što je neka sredina primitivnija, civilizacijski više zaostala, što je knjiga i zdrav razum u njoj manje slavljen, a turbo folk u životima ljudi kultno zastupljen, takva sredina je više sklonija talismanima, crnoj magiji i svakom drugom obliku praznovjerja i nadriljekarstva. Često se kod naših muslimana može čuti pitanje: Vjeruješ li ti u sihire? Bez uvodnih premisa kao što su – : „Da li u postojanje sihira vjeruješ unutar islamskog nauka, teologije, Kur'ana, hadisa itd. – ovo pitanje je u istoj ravni kao i pitanje da li vjeruješ u patuljke, vilenjake, sirene i tako redom.
Naš narod ponekad u svojoj površnosti još uvijek brka da li je vjerovanje u nevidljivi svijet ( izuzev vjere u Boga ) proizašlo iz vjere u svete knjige ili su ta vjerovanja zasebni dio tradicije ili tu ima svega izmiješanog, što će najprije i da bude. Ali da krenemo ispočetka. Vjerovanje u Boga sa stanovišta islamske teologije može biti nasljedno ili rezultat razmišljanja. Ovo razmišljanje može biti filozofsko gdje se alatkama logike i kelamskim argumentima dolazi do zaključka da postoji Bog i da je On Jedan i Jedini, Živi, Koji sam po Sebi opstoji itd. ( Ilmul-Kelam/islamska apologetika/skolastika/filozofija, jeste razlaganje i tumačenje Kur'anskih argumenata racionalnim i filozofskim metodama i logikom čiji je krajnji cilj dokazati da ovaj pojavni svijet ima Tvorca i da je ovaj Tvorac sam po sebi Nužni Bitak i da je kao takav opisan svojstvima Života, Opstojanja po Sebi samom, da nije nastao i da neće nestati ).
Također postojanje Boga se može dokazati i putem nekih drugih metoda, poput Kur'anskog poziva da se sagleda sklad u stvaranju, prirodi, kosmosu itd. Svaka osoba, svaki vjernik shodno svom kapacitetu, obrazovanju i mogućnostima kojima ga je Bog obdario.
Vjerovanje može biti nasljedno, kao kada jedan naraštaj prima vjeru od prethodnog. Ovako vjerovanje je Kur'anom pokuđeno, a veliki broj islamskih autoriteta kaže da ovo uopće i nije vjera. To je stoga što Kur'an eksplicitno poziva na razmišljanje punoljetnog čovjeka i odbacuje da prihvati nerazmišljanje o životu i velikim istinama kosmosa od istog.
Dakle mora postojati barem minimum intelektualnog i duhovnog naprezanja. Nakon što osoba postane vjernik u Boga, a uz to još i prihvati islam za vjeru, a Kur'an kao svetu knjigu. Tada takva osoba svoje obredoslovlje i nauk uzima iz Kur'ana i Poslaničke prakse onako kako je to već ustanovljeno unutar metodologije islamskog prava, a što su detaljno razradile šarolike islamske tradicije mnogobrojnih pravnih škola.
Tako još u mektebskoj nauci učimo o bićima koja je Allah stvorio, a o kojima ne možemo ništa znati putem samih osjetila, nego nas je o njima obavijestila Božja knjiga, a u samu Božju Knjigu smo također povjerovali nakon neke vrste racionalnog dokazivanja, svako shodno svom obrazovanju i mogućnostima, pa stoga zbog Kur'anske obavijesti mi vjerujemo: U meleke, da su to duhovna bića koja je Allah stvorio od svjetlosti. Čija je uloga i svrha do kraja samo Allahu poznata, ali oni sprovode Božje naredbe i ne griješe kao što griješi čovjek. Učimo da postoje i duhovna bića koja zovemo džini, a koja su također nevidljiva i nedokučiva materijalnim osjetilima, ali isto tako i racionalnim, jer mi razumom možemo dokučiti nužnost postojanja Tvorca, ali ne i ovih bića.
Džini su bića stvorena od vatre i nama su nevidljiva, ali je i njima skriven nevidljivi svijet. Oni nastanjuju Zemlju baš kao i ljudi i kako nas Kur'an obavještava imaju istu zadaću kao i ljudi. Razmnožavaju se i pripadaju različitim religijama. Više od toga nas vjera ne duži. Međutim upravo u kontekstu dodira ova dva svijeta ( ljudskog i džinskog ) ispredaju se i dan danas priče slične onima iz hiljadu i jedne noći. Neko će reći da pri svakom narodu ima sujevjerja i da će njega biti dok ima i ljudi. To je tačno, ali ja od muslimana očekujem više, naročito ako njegovi najveći komentatori Kur'ana i filozofi, ili dobar dio njih, naročito savremenih autoriteta, negira utjecaj ova dva svijeta jedan na drugi; jasnim i nedvojbenim argumentima Kur'ana i poruka koje on u sebi nosi u najsuptilnijim lingvističkim obradama spornih tekstova na ovu temu.
Veli rahmetli Muhamed el Gazali ( savremeni Gazalija preselio 1996. g. ): „Sreo sam dosta ljudi ovakvog vjerovanja ( da su opsjednuti džinima i sihirom ) širom islamskog svijeta, te sam jedne prilike sarkastično upitao: A da li je zadaća džina da ulaze samo u muslimane? Zašto nisam sreo Amerikanca ili Japanca da se na isto žale? Na to mi neki rekoše: Zbog čega negiraš ovu pojavu o kojoj hadisi govore? Rekoh: Kakvi hadisi mogu postojati nakon što je Kur'an jasno i eksplicitno pojasnio ulogu šejtana i domet njegova djelovanja? „I kada bude sve riješeno, šejtan će reći: “Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali…“ ( Sura Ibrahim 22. ajet ). U drugom ajetu Allah Uzvišeni kaže: „I Iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio, i oni su se poveli za njim, osim nekolicine vjernika nad kojima nikakve vlasti nije imao; Mi smo htjeli ukazati na onoga ko vjeruje u onaj svijet, a ko u njega sumnja. – A Gospodar tvoj bdi nad svim.“ ( Sura Saba’ 20-21. ajet ). Kako onda džin može zaposjesti ljudsko tijelo i njime upravljati protiv volje vlasnika tijela? ( Završen citat ).
Teško je u jednom tekstu obraditi sve što je vezano za ovu temu i ono što se iz nje grana, kao što su sihiri ili opsjednutost džinima, ali ću ako ništa o zbilji sihira prenijeti komentar jednog od najvećih autoriteta i komentatora Kur'ana novijeg vremena Tahira Ibn Ašura ( preselio 1973. g. ), i to iz njegovog kapitalnog komentara Kur'ana koji se zove At-Tahreer wa Tanweer, štampanom u petnaest velikih tomova.
Ovo je bitno i stoga što ako bi i ustanovili, da različito ili pogrešno poimanje nekih vjerskih tekstova koji nisu eksplicitni, ne utiče na samu zbilju vjere i pripadnosti islamu. A ono svakako onda ima katastrofalne učinke na društveni život mnogih pojedinaca. Prelistao sam u jednoj knjizi nekolicinu tekstova iz egipatske štampe, a isto se može naći i kod nas, gdje mladić i djevojka žive nekim normalnim životom do momenta kada stupaju u dodir sa nekom religijiskom skupinom ili religijom općenito i tada pod utjecajem literature o sihirima, njihov se život pretvara u košmar. Ovakve literature i kod nas ima na pretek. Novinski članci govore o djevojkama i mladićima koji su nakon što su počeli klanjati i izvršavati vjerske propise, ujedno počeli i umišljati da u njihovom životu djeluju džini. Užasan je kraj jedne od dvije priče koje prenosi Egipatski časopis Ruzu-l- Jusuf gdje se priča završava krvavim pirom u kojem su dvije mlade adolescentice zaklale majku u kupatilu u pokušaju da je oslobode džina.
S druge strane i sami smo svjedoci kako se razni lokalni iscjelitelji enormno bogate na tuđim mukama. Bruka je i za din i društvo da se na Turabijeve seanse odazove onoliki broj ljudi. Još je veća katastrofa kada naši kvazipsiholozi samo zarad prkosa Islamskoj zajednici ustvrde kako ovaj „lažnjak iz Maroka“ ako ništa, a ono ulijeva ljudima nadu.
Gledam istog ovog Turabija u jednoj dijaloškoj emisiji na nekom od Marokanskih kanala, preko youtube, suočenog sa intelektualcima i vjerskim ljudima iz Maroka, kako nije u stanju da u odbranu svojih tvrdnji konstruiše jednu rečenicu na Marokanskom dijalektu, a ne kamoli na arapskom književnom jeziku. Da bi u istoj emisiji njegov uspjeh na balkanu jedan mladi i ambiciozni, vjerski intelektualac prokomentarisao riječima: „Ovi muslimanski narodi na balkanu ionako ništa ne znaju o svojoj vjeri. U njihovom životu nema Kur'ana, nema virdova, nema zikrova i onda pate od svakojakih duhovnih bolesti, te se nije ni čuditi što si tamo postigao uspjeh…“.- Ovo je žalosno da nas neko tako doživljava, ako znamo da naš narod pati od neimaštine, lošeg sistema, poslijeratnih trauma, korumpiranih političara, izdaja i prodaja ideja i svega onoga protiv čega je islam u temelju ustao da se bori.
Ono što ja zapažam kod osoba koje umjesto da idu kod ljekara i traže izlječenje putem medikamenata, krenu da traže lijek svojim psihološkim problemima kod iscjelitelja Kur'anom, jeste da vremenom iz blage depresije prelaze u srednju, jaku, hroničnu, a možda čak i u šizofreniju. Bračna atmosfera iz napetosti vodi često raskidu, a samo jedna dijagnoza da je brak pod sihirom vodi trajnom raskidu i unesrećuje potomke ovih ljudi za – u nekim slučajevima i – cijelog života, jer to je sad već preraslo u problem religijske prirode. Kako se pomiriti sa bračnim partnerom ako to anam neki sihirbaz ne želi. Stoga bi cijelo društvo ili onaj njegov svjesni dio trebao da propagira shvatanja koja neće do ovoga dovesti.
Kur'an jeste lijek. Allah Uzvišeni kaže u Kur'anu da ga je spustio kao lijek za ono što je u prsima ljudi. Ali šta je u prsima ljudi? Ono što je u prsima to su svakodnevni problemi. Kur'an nas hrabri, bodri, podstiče, ulijeva nadu, svojim milozvukom miluje dušu, a Božanskim nadahnućem spušta smiraj, ali to nema veze sa našim hemijskim procesima u glavi, niti sa našim financijskim i drugim problemima, osim da se potpomognemo njegovim učenjima u premošćivanju istih.
Obzirom da jedan tekst ovakve prirode ima za cilj da se osvrne na spomenutu pojavu i iz nekog društvenog ugla, nije moguće istu temu vjerski predstaviti iz svih uglova. Stoga bi imalo smisla u ovom konteksu navesti komentar nekih Kur'anskih ajeta koji govore o sihiru. Neka to bude iz pera jednog od najvećih islamskih autoriteta u dvadesetom stoljeću, Imama Tahira Ibn Ašura, čiji se tefsir ( komentar Kur'ana, egzgeza Kur'ana) smatra jednim od najbolje ikad napisanih komentara Kur'ana.
Obzirom da komentar sadrži neke suptilnije nijanse arapskog jezika, a kojima komentator dokazuje svoje tvrdnje o tome da sihir nema zbilju, nego da je riječ o mađioničarskim iluzijama, u prijevodu ću prenijeti više smisao onog što želi da kaže nego doslovan tekst.
Rekao je, neka mu je rahmet duši, u komentaru ovog ajeta:
„I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici: učili su ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali!“ ( Sura el Baqara 102. ajet ).
„Učili su ljude vradžbini“ je opis stanja onih koji nisu vjerovali, a želi se istim istači da pored što su bili nevjernici oni su se i mađioničarskim iluzijama služili. ( Dakle ne kako neki misle da ajet želi reči da su postizanjem znanja o mađijama izašli iz vjere, jer su o sihiru i njegovim disciplinama pisali i največi teolozi poput Imami Fahrudina Razija, nego suptilnije razumijevanje arapskog kaže: da su ovi šejtani, džini, uz sve svoje nedostatke i nevjerstvo još se i mađioničarstvom bavili ). Sihir, mađija, je prezentiranje varki pod plaštom pokreta koji stvaraju dojam da su im oni uzroci, dok su stvarni uzroci skriveni.“ Zatim Ibn Ašur za ovu definiciju sihira navodi nekoliko predislamskih stihova kojima su govorili riječiti arapi, a koji ukazuju na to da je sihir kod prvih arapa, a time i muslimana, značio samo varku koja nema zbilju osim u očima onih koji su omađijani. Te autor navodi u prilog tvrdnji Kur'anski ajet gdje stoji: „Kad bismo njih radi kapiju na nebu otvorili i oni se kroz nju uspinjali, opet bi oni, zacijelo, rekli: “Samo nam se pričinjava, mi smo ljudi opčinjeni/meshurin!” ( Sura Hidž 14-15. ajet ). Ovaj ajet eksplicitno ukazuje da riječ: „sihir/meshur/općinjen“, kod arapa kojima je spušten Kur'an znači obmanu oka i da je u vezi sa percepcijom oka, a ne stvarnim stanjem stvari. Jer Allah govori koliki su oni nevjernici da kada bi ih zaista na nebo uspeo u stvarnosti, oni bi i dalje govorili da je problem u percepciji očiju tj. Da su obmanuti sihirom. Što će reči da je sihir imao u jeziku arapa kojima je spušten Kur'an značenje iluzije. Zatim Ibn Ašur navodi istoriju ove znanosti koja se vrača još u vrijeme Babilona i Keldana odakle dospijeva u Egipat u petoj šestoj generaciji faraona, negdje oko 3951-3703 p.n.e.
Imam Ibn Ašur tvrdi kako su arapi prije islama imali bujnu maštu o sihiru, a dio te mašte i vjerovanja, podrazumijevao je također i to da sihir mijenja zbilju nekih predmeta ili pojava. U Buharijinoj zbirci hadisa se bilježi predaja od Imrana ibn Hasina da je Poslanik s.a.v.a. bio u vojnom pohodu sa svojim ashabima, te su ožednjeli i u putu susreli neku ženu sa devom koja je imala dva krčaga za vodu. Došli su sa njom Poslaniku, a Poslanik je iz dva krčaga napojio cijelu vojsku, a onda joj vratio oba krčaga puna vode onakva kakva su i bila. Kada je stigla svome plemenu rekla je: Tako mi Boga, on je najveći sihirbaz/mađioničar između ovog i ovog“. ( Pokazavši između nebesa i Zemlje).
Arapi su također svaku pojavu koju nisu mogli protumačiti nazivali sihirom. Ako zemlja ne bi rodi ili ako bi bila sušna godina. Tako kada im Poslanik s.a.v.a. dolazi sa Kur'anom koji nadmašuje svu njihovu poeziju i retoriku i dolazi sa nekim nadnaravnim pojavama koje se zaista događaju, oni tvrde: „A oni, uvijek kada vide čudo, okreću glave i govore: “Čarolija neprestana/Sihrun mustemir!” ( Sura El Qamer 2. ajet ).
Poslanik je rekao: „Neki oblici retorike jedna su vrsta sihira“.
Što se tiče samog prakticiranja magije i sihira, Ibn Ašur tvrdi da nikakva mađioničarska vještina nije bila razvijena među arapima, te da su i sami predislamski arapi vjerovali kako je svo znanje o magiji pohranjeno kod Jevreja, Babilonaca i Sabejaca. Tako su prvi muslimani u Medini umislili, kako bilježi Buharija, da su ih Jevreji opsihrili, te da im se stoga ne rađaju muška djeca, sve dok se nije rodio Abdullah ibn Zubejr i tako ovo shvatanje iščezlo .
Ibn Ašur prenosi od Imama Fahruddina Razija tri vrste sihira/mađionićarstva koja se prožimaju kroz Kur'an, a koje su ujedno analizom ove djelatnosti i glavne njegove osovine:
– Prvo jeste: Ulijevanje straha samom pripremom i nastupom. Nastup koji se podudara sa pozadinom onoga što već dotična žrtva ili više njih, misli o sihiru. „I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše“. ( Sura el A'araf 116. ajet ).
– Druga vrsta jeste: Korištenje raznim pirotehničkim sredstvima ili ponekad drogama. Na ovo Allah ukazuje kada govori o faraonovim čarobnjacima: „Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutaće ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka/kejd čarobnjaka“. Tj. Musaov štap mijenja svoju zbilju i on postaje nešto drugo, a sihir faraonovih čarobnjak je samo iluzija stvorena efektima.
– Treća vrsta sihira jesu mađioničarski potezi i razni trikovi koji ulaze u ovaj zanat. Allah Uzvišeni kaže: „i odjednom mu se pričini da konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću“. ( Sura Ta-Ha 66. ajet ). Dakle: pričini, jer se oni nisu kretali.
Zatim veli: „Ovo bi bili osnovi sihira/mađijanja koji se analalizom i praćenjem daju ustanoviti. Imam Fahruddin Razi ih dijeli na osam dijelova, ali se sve podgrupe mogu svojim prožimanjima svesti na ova tri osnova. Europski učenjaci imaju i neke druge podijele, ali to nije ovdje tema“.
Nastavlja Ibn Ašur pa kaže: „Ove tri vrste sihira, kao što se da uočiti, tjelesno su spojenog karaktera između onog ko je subjekat i objekat. A njihov utjecaj se od osobe do osobe razlikuje zavisno od samog karaktera osobe, njegovih psiholoških svojstava i pronicljivosti. Oko ove tri vrste sihira uopćeno, ali bez detalja, nema podijele. S druge strane sve povrh toga samo su umišljanja i pretpostavke, kao što je svaki čin gdje dvije osobe nisu prisutne jedna naspram druge, a vjeruje se kako jedna ima utjecaj na drugu, poput crtanja raznih talismana, vezivanja konca, dozivanja planeta, džina, šejtana i starih božanstva. Jednako tako i pisanje imena opsihrenog u neobičnim formama, uzimanje komadića odječe ili slike uz bajanje na iste u vjeri da se utiče na odsutnu osobu. Ebu Bekr Ibn el Arabi spominje u djelu el Qabes da kada je Poslanik na tešehhudu ( sjednica u namazu gdje se uči etehijjatu i prstom podiže kod šehadeta ) prst podigao, oni su kazali: „To Muhamed baca sihire na ljude“. Jednako tako skupljanje određenih predmeta osobe i spominjanje njegova imena… Sve ovo samo je umišljanje, a za utjecaj istog na drugu osobu ne postoji nikakav racionalni niti empirijski dokaz, niti mu u prilog postojanja i djelovanja stoji bilo kakav vjerski/šerijatski argument.“
Zatim Ibn Ašur kao i drugi autoriteti reformatorsko prosvjetiteljske škole, poput Muhameda Abduhua, Rešida Ride, a od ranijih učenjaka Imami Džessasa poznatog komentatora Kur'ana i drugih, dovodi u pitanje autentičnost predaje koja govori da je Poslanik s.a.v.a. bio pod utjecajem sihira jedno vrijeme, jer bi tada prigovori mušrika muslimanima da slijede opsihrena čovjeka imali neke osnove: „Nevjernici govore: “Vi slijedite samo opčinjena/meshur čovjeka!” ( Sura Al Isra’ 47. ajet ). „Oni govore: “Ej, ti kome se Kur’an objavljuje, ti si, uistinu lud“! ( Sura Al Higr 6. ajet ). „I tako je bilo, ni onima prije ovih nije došao nijedan poslanik, a da nisu rekli: “Čarobnjak je!”, ili: “Lud je!” ( Ad Dariyat 52. ajet ).
Ibn Ašur ne negira da ovaj hadis ima nekog osnova, ali on ističe kako je hadis zabilježen u različitim varijantama, koje otvaraju više načina da se događaj razumije. Te se nakon duže analize može zaključiti da je izvjesni Lebid ibnu-l- A'sam, Jevrej, na temelju uvriježenih vjerovanja kod Jevreja Medinske zajednice, zaista vjerovao da može Poslaniku nauditi sa sihirom. Ovaj događaj se podudario sa Poslanikovom prirodnom bolešću, te je Allah Poslanika putem sna obavijestio o namjeri ovog čovjeka. To je zaključak koji se da izvesti iz više neujednačenih varijanti ove predaje. A na Poslanika s.a.v.a. sihir nije ostavio traga, kao što ni na Musa'a a.s. nije ostavio. Zatim zaključuje autor da je Poslanik općenito iznio san o tome da mu Lebid želi nauditi i znakove koje je vidio, te sam spomen znakova bez detalja nije dovoljan da bi se iz svega utemeljila priča o sihiru u ovom događaju.
Nastavlja Ibn Ašur pa kaže: „Utjecaj tri gore spomenute vrste sihira na neku osobu zavise od samog subjekta i objekta. Tako se od sihirbaza/mađioničara očekuje da bude brz, spretan, uporan, odvažan, uporan u ponavljanju trikova, da zna čuvati tajnu, da je emocionalno stabilan, tjelesno zdrav, uvježbanog razuma, spretan i okretan. Stoga je po njemu većina čarobnjaka bila muškog roda, jer su žene emotivne, a posao zahtjeva izvjesnu hladnoću. Međutim običaj je bio kod Abesinaca, Arapa i Perzijanaca, da je mađijanje ženski posao. Te se u suri el Feleq oni koji rabe ovaj zanat navode se u množini ženskog roda: We min šerri nefasati fil uqad ( „I od zla onih koje u uzlove pušu“/“I od zla smutljivca kad smutnje sije“). Sura Al Falaq 4. ajet. ( Ibn Ašur i drugi komentatori Kur'ana koji dijele njegovo mišljenje tvrde da je ovdje riječ od traženja zaštite od Allaha od zla takvih ljudi, ne od onoga što čin puhanja u uzlove može proizvesti, stoga je korkut ovaj ajet upravo metaforično i preveo: „I od zla smutljivca kada smutnje sije“).
Dalje nastavlja autor pa kaže: „Predislamski arapi vjerovali su kako se jedna ženska vrsta džina bavi sihirom i pretvara iz jedne forme u drugu. A učitelji sihira provjeravali kompetencije svojih učenika tako što su pred njih stavljali teške i zastrašujuće zadatke kako bi provjerili njihov čvrstinu i odlučnost ( te je ovo kod drugih naroda bio muški zanat).
Osoba koja je objekt ovakvih ljudi obično je psihološki nestabilna, slabog razlučivanja, nekada i tjelesno bolesna. Stoga je od davnih vremena u svrhu upravljanja nekom osobom, ona druga pred nju postavljala lažne priče, dosjetke i druge iracionalne stvari, upravo u cilju provjere razuma iste i dalje manipulacije.
Da su arapi to poznavali potvrđuje i Kur'an kada kaže Allah Uzvišeni: „A da ti rekneš: “Poslije smrti bićete doista oživljeni”, nevjernici će, sigurno, reći: “Ovo nije ništa drugo do očita varka/očiti sihir!” ( Sura Hud 7. ajet. ) Što je potvrda ovoj prethodnoj tvrdi da se neuobičajena tvrdnja zvala sihirom“. Završen citat Ibn Ašura.
Hoće reći da kao što su naivniji vjerovali pričama sihirbaza, koje su oni pričali da bi ocijenili pamet svoje žrtve, jednako tako mušrici tretiraju Kur'ansku poruku njima kao očitu varku/sihir i ispit njihove pameti.
Ovo bi bio kratki osvrt na jednu možda naizgled marginalnu životnu temu, ali ako bi se vratili na „žrtve“ sihira u društvu, što je teže i od samog bogaćenja lažnih mesija na ovom polju, bili bi smo svjesni koliko bi ispravno razumijevanje religije moglo doprinijeti očuvanju zdravlja, braka, novca i svega drugog. Ako neko već želi da se duhovno liječi i prizove Božju milost, onda mu je dovoljno da udjeli sadaku i u prvom komšiluku. Poslanik s.a.v.a. je rekao:
باكروا بالصدقة، فإن البلاء لا يتخطى الصدقة.
„Požurite sa sadakom/udjeljivanjem, jer nevolje nikada neće preteči sadaku“. Bilježi Bejheki od Enesa ibn Malika.