Za mene, dok živim, uvijek će postojati pitanje bez odgovora – ZAŠTO?
Iz aviona, boinga 747, izbačena su sjedišta, pa, ionako ogroman, sada samo nas jedanaestoro unutra imamo osjećaj kao da smo na centru fudbalskog terena.
Osjećaj izgubljenosti povećava i mukla tišina koja vlada među nama, jer je svako zabavljen svojim mislima i brigama. (Nikad neću shvatiti zašto se kaže „zabavljen“, kad ti mozak puca od napora da skontaš bilo šta, kad ti se čelo mršti od bola, a probija te hladan znoj.)
Otvaram flašu klekovače i ona ide u krug, dok avion rula po pisti… U toku leta opet prebirem po glavi kad je OVO počelo.
BI LI TO…
… onog dana kada sam stao pred mikrofon, kada je šezdeset hiljada ljudi iz cijele Bosne došlo u Sarajevo da odbrani mir, kada sam pred Skupštinom rekao da hoću da iskoristim priliku i da sekundom šutnje odam „poštu“ našim nacionalnim liderima, koji su nas doveli do OVOGA i da kažem da krivci nisu Srbi, Hrvati niti Muslimani, nego prezreni PAPANI (što nije ništa drugo do skraćenica za Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista), kada su moje riječi i riječi drugih istomišljenika prekinuli rafali Karadžićevih plaćenika sa zadnjeg sprata Holiday Inn hotela preko puta, kada smo shvatili da se ne radi samo o šačici pijanih i drogiranih baraba vrijednih prezira i žaljenja, kada su prijetnje Muslimanima, od strane Karadžića, neuspjelog pjesnika, potkupljivog psihijatra, iskompleksiranog seljaka, prestala da liče na bapsko trućanje, kada smo shvatili da se kugi nacionalizma, potpomognutoj topovima i tenkovima, ne možemo suprotstaviti pukim parolama hipi stila „Make love not war“ i pobijediti, kada je strah opustio ulice Sarajeva i kada su se, iste noći, po ulicama razmiljeli „oslobodioci“, pljačkajući svaki butik, radnju, kafanu u gradu – pod izlikom da „spašavaju“ robu od „ćetnika“, kada sam ubrzanim slijedom događaja, od svoje žene i djeteta bio odijeljen ulicom dugom samo stotinu metara, a po savjetu „vlasti“ nisam smio pretrčati tu „atletsku disciplinu“, nego zamračiti prozore i ostati puzati po stanu, koji je bio na nišanu snajperista s Jevrejskog groblja na obroncima Trebevića, kada je bombardovana i zapaljena Vijećnica, Nacionalna biblioteka grada, a što su oni isti koji su je vandalski uništili pripisali „balijama“, jer je u njoj, navodno, bilo najviše „srpskih knjiga“, kada je preciznom artiljerijskom vatrom uništen svaki vrijedan objekat u gradu: Željeznička, Autobuska stanica, Pošta, Pekara, Električna centrala, Vodovod…
… kada sam prvi put u životu osjetio Strah.
… ne strah šta će se desiti slijedećeg trenutka, strah od neizvjesne sutrašnjice, nego jednostavno Strah, osjećaj koji te ispuni od nožnih prstiju do najsitnijeg djelića mozga, Strah koji parališe svaku misao i svaku aktivnost, Strah koji ubija emocije i čini čovjeka samo nemoćnom životinjom kojoj je ostalo samo to da se nemoćno BOJI…
ILI…
… je početak bio tog jutra kad me je Dijana probudila da vidim rezultate „prvih demokratskih izbora“ u Bosni i Hercegovini, na kojima su nacionalne stranke izvojevale nadmoćnu i ponižavajuću pobjedu nad „građanskim“ i „liberalnim“ strankama.
Bili smo mamurni tog jutra, jer smo prethodne noći unaprijed slavili pobjedu „reformističke stranke“, za koju smo samouvjereno glasali i za koju smo znali (ili mislili da znamo) da su glasali svi naši prijatelji.
Tješili smo se da su to tek prvi rezultati „s terena“, iz provincije, da će tek uslijediti izvještaji iz gradova, gdje će „integracija“, napokon uzeti stvar u svoje ruke…
Izvještaji iz gradova su bili još pogubniji.
Osjećali smo se izdanim, jer očito je bilo da naše Muje, Save i Ivani, s kojima smo se cijelog života družili, nisu bile samo to – naši prijatelji, raja, već duboko u sebi ili pod samom kožom samo Muslimani, Srbi i Hrvati, koji su jedva dočekali priliku da se pridruže „stadu“, da zanavijek izgube svoju individualnost, koju su cijelog života gradili, i postanu ćelije jednog bolesnog, nacionalnog bića-monstruma, koje jeste osuđeno na propast, ali koje će prije toga učiniti sve da za sobom povuče što veći broj u ništavilo.
U ime čega?
Osjećaja istorijskog ili povijesnog trenutka? Kojeg osjećaja? Kojeg istorijskog?
Bili smo na samom pragu, jednom nogom zakoračili u nešto o čemu nismo imali predstave, ali što je moralo biti bolje od onoga što smo do tada živjeli, pa zvalo se to „demokratija“, „dvadeset i prvi vijek“, ili „novi svjetski poredak“, najmanje je važno, a onda smo se survali u kloaku mržnje, predrasuda, divljaštva, religioznog ludila.
ILI…
…da odem dalje u istoriju, što ne želim i neću, pa početak potražim u prašnjavim, trulim, šest stotina godina starim ratovima?
Za mene, dok živim, uvijek će postojati pitanje bez odgovora – ZAŠTO?
Pitanje, koje s nevjericom postavlja svaki atom mog tijela i mozga, dok hodam i osjećam metalne šine u mojim nogama kako se taru s kostima, dok sjedim u Americi i sve ovo pišem na pisaćoj mašini bez „č“, „ć“, „š“ i „ž“.
Ne mogu ponuditi ni valjan odgovor KAD je počelo i jedino što mogu da radim je pokušati opisati KAKO se nastavilo i KAKO još traje TO – taj BEZIMENI UŽAS!