Vele da se ne isplati. Vele da internacionalisti na ovim prostorima prvi zaplate u slučaju nacionalizma i internacionalnog sukoba. Internacionalisti su vazda “donji”. “Luzeri”. Zato je bolje biti nacionalista.
Možda je ovakav stav samo opravdanje za sopstveni nacionalizam tj. napuštanje internacionalizma zauvijek, “za vijeke vijekova”. Možda je to samo tipična malodušnost i fatalizam: to uvjerenje da su mnogi zaplatili baš zato što su bili internacionalisti, a ne zato što su bili Muslimani-Bošnjaci, Srbi, Hrvati. Interesantna teza koju nisam nigdje čuo kao zvaničnu.
A morebit’ i da je obratno: da su ovdašnji narodi zaplatili jer nisu bili dovoljno internacionalisti, da je ovo gorenavedeno svojevrsna kleronacionalistička post-traumatska propaganda – pristajanje na muku i ućerivanje “napaćenih naroda” u krda, u smislu: u jedinstvu je snaga – sigurnost je u krdu.
Morebit…
Ali ako je zaista ljudi zaplatili zato što su bili internacionalisti onda ne možemo samo govoriti o etničkom čišćenju, nego i o čišćenju internacionalista sa ovih prostora. Ako je zaista tako kao što propovijeda izvjesni dio klero-nacionalista da bi odvratili svoja stada i narode od same pomisli na internacionalizam onda se postavlja pitanje zašto taj progon i stradanje internacionalista nije zvanično dokumentovan i obrađen? Možda nema više ko da se time bavi. Možda su svi prognani i iskorijenjeni.
Zašto je ova teza ostala na nivou rezervne priče za iskorijenjivanje i obeshrabrivanje internacionalizma na ovim prostorima, priča koja se servira neodlučnim nacionalistima i maloj djeci? Da li to znači da se zapravo ne radi o istini, o zvaničnoj istoriji, već samo o zvaničnoj nezvaničnoj, tj. rezervnoj ideologiji kojom se plaše oni koji su u iskušenju da postanu internacionalisti? K'o biva: “Ne idi tim putem – internacionalisti su uvijek prvi na udaru nas nacionalista.” Pa čak i u slučaju da se radi o ideologiji, njeni ideolozi bi trebali tu tezu zvanično i u cjelini predstaviti da bi joj se moglo kritički pristupiti. Ali istina je da je moramo ovako iskopavati, klještima vaditi iz ljudi i da je ne vidimo zvanično predstavljenom ni u čijem državnom ili partijskom aranžmanu. Ne znam…
U svakom slučaju veoma efikasna predizborna kampanja na svim stranama. Čestitke svim nacionalistima!!! Prošli put su generali slali armiju na granice, NATO, dolazili su kozaci da preuzmu državu… Ove godine krsta na Zlatištu nema, ali je zato osvanuo referendum koji sam po sebi, dok se izgovara, liči na ratne bubnjeve, ili barem na odjeke onih iz devedesetih. Poput limenog doboša: reffff-errren- dum! Dum-dum!
Slušamo te ratne tam-tamove svake dvije godine u predizbornim kampanjama. Postrojavamo se prije izbora. “U parove razbrojs!” Mobilizacija za Dan D – drugi oktobar.
Teško je sada, kada su nam već zadali ritam (kao oni što udaraju u bubanj robovima na rimskim galijama), uštopati sav taj dramaturški začinjeni mega-narativ nacionalizma, etnonacionalizma, BH građanskog nacionalizma i spustiti loptu na zemlju. Teško je sada svakom profesionalnom političaru koji iole drži do sebe pred ove lokalne izbore pokušati svu tu “gigantomahiju” dovesti u istu ravan sa glupim vodovodom, smećem, uličnim kriminalom, korupcijom, privrednim kriminalom i ostalim prizemnim, ovozemaljskim i svakodnevnim problemima s kojima kuburimo onda kada se ne bavimo opstankom BiH, a njenim opstankom se vazda bavimo pred neke izbore. (Barem što se “većeg” i “najbrojnijeg” tiče.)
Sada se politički poeni grabe ličnim istupima, privatnim tužbama. Kada ako ne sada?! Sada valja zajahati cunami nacionalizma: kako etno, tako i građanskog BH nacionalizma.
Čini se da su se ovoga puta toliko zadali da su malkice prebacili normu, ako smijem primijetiti, tako da se konačno možemo prestati plašiti da li će Bosne biti ili ne. Ako smo se i bojali te nepoznanice, ako su nam u groznici navirala pitanja kao što su: kako će to izgledati, na šta će ličiti, da li će doći kraj svijeta – Sada možemo odahnuti jer ovo je to. Mi to već živimo: Bosne u ovakvoj političkoj klimi praktično dugo već i nema. Ima Sarajevo, ima Banja Luka, Mostar, Zenica, Bihać, Tuzla, Trebinje…, ali Bosne i Hercegovine – nema.
No da se ja vratim onom ljepšem dijelu Bosne, a to je internacionalizam.
Naravno, sve što je lijepo kratko traje, malo ga ima i rijetko se sreće. Ali je upravo zbog toga i vrijedno pomena za razliku od kaljuže kojom smo okruženi svakodnevno, naviknuti na smradove sa samog dna septičke kace. Činjenica koja je ravna matematičkoj jednačini jeste ta da se samo internacionalizmom brani od nacionalizma, kako tuđeg, tako i svog, ali teško je i najboljem kapetanu održati kurs u internacionalnim vodama uz tako toksičan poj i zov etnonacionalnih sirena, hajku patriotskih larmi i alarma. Ko ne bi poludio i u afektu opet glasao za iste – da se utvrdi gradivo i utvrde granice između zavađenih i zaraćenih?
Ja ponekad pomislim da politički demagozi koji truju ove ljude od devedesetih naovamo upravo ovih dana/godina imaju posljednju riječ na ovim prostorima. Ako ne ideološki, onda zasigurno biološki: prostate, jetre i ostali organi već polako otkazuju, a i muda su se otegla tako da sve to skupa već prelazi u morbidnu dosadu. Mrak je obično najgušći prije nego što dan počne da rudi. Mislim da će današnja omladina istrpjeti neprijatan zadah njihove retorike, a onda će, jadna, kada svane jedan novi dan, morati da se pozabavi konkretnim nagomilanim problemima kao što su dugovi, krađa, korupcija, nepismenost, zaostalost i ta sranja.
U zadnje vrijeme mi prijete.
Prijete mi glasovima. Svaki put kada kažem šta uistinu mislim oni kažu: “E moj si glas izgubio” i to. Ja svoju slobodu govora ne kanim trgovati ni za kakve fiktivne glasove. Draže mi je profilirati ono stotinjak glasova koji su ludi poput mene nego titrati “širokom spektru” mediokriteta koji bi da mu se titra. Nije mi ni do načelnikovanja ako ću morati provesti četiri godine života ugađajući onima koji već dvadeset godina bistre o naciji/državi i izgubljenih četiri godine svojih života. Oni nisu moji glasači niti sam ja njihov kandidat. To je jasno i meni i njima i nemamo mnogo toga jedni drugima reći. Ja ne znam zašto ljudi misle da ako neko “hoće u politiku” podrazumijeva da mora automatski da se uvlači svakojakim konzumerima demokratije, patriotizma, države i to. To je tako samo ako “hoće da pobijedi” po svaku cijenu, pa je spreman na sve. Što se mene i države tiče: ja sam veći separatista od ovakve BiH nego li bilo ko drugi. U odnosu na sve njih ja sam STRATOSEPARATISTA.
Dajte molim vas, pa nakon pljačke stoljeća kojoj smo svjedočili u proteklih dvadeset godina – smiješno je trošiti vrijeme na priče o nekakvoj državnosti ovdje. Pa da države ima – ne bi bili u ovolikim govnima. I budala vidi da ni ovakva, ni “ona”, a ni “anamona” BiH nema šanse da opstane, a žučne rasprave oko državnih obilježja bi bile patetične da to samo ne potvrđuju. Dovoljno je otići u dio Federacije u kojemu nema niti jedna zastava BiH ( umjesto njih vise zastave susjedne države) i shvatiti da “zvanično Sarajevo” živi u potpunoj iluziji o Bosni i Hercegovini.
Zato “konstitutivnim građanima” i internacionalistima BiH jeste jedina preostala šansa barem jedna opština ili jedan grad koji će imati drugačiji tretman od strane EU ili UN, (ili “velikih sila”) kada se sve ovo konačno raspadne na “etnitete”. Neki bosanski San Marino ili distrikt (drago mi je i da je Bakir konačno shvatio o čemu pričam i koja su doba), ili pak neka teritorija, npr. iznad hiljadu metara nadmorske, neka “ničija zemlja”, možda “neperspektivna vojna imovina” kao četvrti građanski entitet… Vidjećemo.
Sve zavisi od toga koliko još ima neizumrlih internacionalista u gradu, u BiH i van nje.