Dragan Bursać: Više volimo šatorsko dupe od Kočićevog pera

Evo, drugi dan i staro i mlado se sablažnjava nad narodnim Zborom u Stričićima, na kojem puk zboruje  Kočiću u čast. Istina bog, osim malograđanskog isčuđavanja, nema tu puno misterije. Ljudi, kao i uvijek, više vole guzicu lokalne pjevaljke, od metiljavih pjesnika, zatučenih u neoromantizam 18. vijeka.. I uvijek je tako bilo.

Narodni zbor u svakom svom obliku navijek je bio feromonsko lutanje svjetine u potrazi za seksom, hranom i alkoholom. I prije se narod sakupljao i čekao da ovi “gore” završe govorancije, pa da se započMe sa niskim strastima. Samo. Istina, ovi “gore” su nekada duže besjedili i nisu nakon podneva, kad se knjiga pretvara u sisu, a “Zmijanjče” u go- go plesačicu, nisu se velim, spuštali “dolje”. I ispod oka su osuđivali narod. Jer im nisu bili potrebni kao izborno meso. Izbora bilo nije.

A narod? Sve je jednako radio navijek iste stvari, samo u drugom pakovanju. Namjesto rakijske, sad se pivskom tučom svrši zborovanje i svako svojoj kući otetura nakon saturnalija za bijedu.

To je nama tzv. kulturno obzorje pod nebom nad kojim sija zvijezda Milorad Dodik. Vedri i oblači. Usput.

Geneza kompleksa

Kultura u Republici Srpskoj  ponešto sliči djetetu sa sela koga su ćaća i mater poslali u grad na školanje. Mlado, musavo, preplašeno, zavisno, prepuno kompleksa, tolikih kompleksa da i ono što zna-Ne zna.

Narečeno dijete, ta kultura u Republici Srpskoj, tako štrokava, maloljetna ne zna ni ko je ni šta je. Hvata se rukama, na kojima ima još ratne zemlje ispod nokata za mater Srbiju, kojoj je genetika uzela ono malo estrogena, pa sve gurka od sebe neželjeno dijete. A, dijete, ko dijete, voli mater u sebe. Šta će.

U ovu kroki alegoriju može se nagurati sva tzv. kulturna scena u manjem BIH entitetu i još dva puta se okrenuti. Jer, djeco, knjige velike, a slova sitna, bine široke, a gostiju nema, koncerti dobri, ali pada kiša…A, DIDULE, udara jače od kokaina…

Kiša.

Stvarno, jebo te, u ovoj neurotičnoj repeticiji, pade mi na pamet pad kiše. Kiša padne i primjerice rastjera goste koji su došli na Kastel. Da vide Demofest, nekakav rok koncert, performans, da se malkice kulturno vazdignu. A, vidite, ta kiša, nikad nije naškodila jednom kvalitetnom zboru na Manjači.

Nego, da bi imali kulturnu politiku (gospode, kako ovo začudno zvuči), trebali bi imati ljude koji znaju šta hoće, koji mogu to uraditi, koji su bar mali prst umočili u te vode, majku mu.

A, nemamo. Ništa od toga. Istina bog, negdje u prvoj deceniji 21. vijeka ljudi su nošeni idealizmom i MTEL-ovim parama radili nešto. Organizovali su festivale, pravili derneke na otvorenom koji su imali kakvu-takvu koncepciju, ulagali u pozorišta…

Ali, avaj! Probudilo se to navijek histerično seosko dijete koje bukti kompleksom niže vrijednosti. Pa je dijete zazivalo kojekave tezgaroše iz Srbije da mu naprave ugođaj. Sve za naše pare. Tako smo uvezli čitavu armiju srbijanskih trećepozivaca, glumaca, pjevača, reditelja, koji su za naše pare pravili nenadjebive “projekte”.

Dabome, ovdje kultura graniči sa opelom, Cecom, tri hostese i gazdom koji iznamjljuje šator. I to je iskreno. Pošteno.

Samo, kud se denušmo, tako nepripremljeni od čobanluka u posmodernizam? Otkud luda ideja, većinom supismenih ambicioza, festivale da prave?

Jedan od tih, sjetiće se oni pri pameti, bio je BLIF, nekakv inat-surogat Sarajevo Film Festivalu.

I ni po muke, što su milioni sprcani na ovakve samodovoljne ludorije. Nego. To je zatvorilo vrata svakom normalnom, zdravom i pravom domaćem proizvodu, koji bi zaista vrijedio. Ministarstva sa polupismenim partijskim podvižnicima, koji se razumiju u kulturnu politiku, kao Mara u onu stvar, jedva su dočekala propast megalomanskih Dodikovih projekata i zavrnula pipu i zdravom razumu i onoj sići što valja.

Pravo je čudo kako je Kratkofil preživio, kako je, šta znam, ARS Kozara preživjela..

A? Šta? Nema Kratkofila. Nema ARS Kozare. Neće biti ni Festivala animiranog filma…I tako redom.

Samo.

Samo, uvijek ima ono ali, što djevojci sreću kvari. Naše “ali” je toliko malo da se to zove mikropenis. Za koji klinac organizatori prave kulturna dešavanja, kad svi znamo da su kiša i promaja najveći neprijatelji festivalske publike u našim gudurama??? Dobro, malo je do mazohizma organizatora, malo je do sadizma publike. Ali, onda je pravo pitanje, za koji moj se uopšte išta i dešava u Banjaluci, Bijeljini, Trebinju i tim njihovim selima mimo protokola Dodika, Kuste i klike im??? Realno, ionako 90% umjetnika (smiješno mjesto za riječ), služi kao ikebana, animator, najavljivač, recitator, mazalo i slično u entitetskom bahatom trošenju para.

Onda se ta “umjetnička” bijeda oko stola, poput gladne paščadni bori za svoj honorarčić. Jer, jebi ga, isplaćuju ga ljubitelji Cece, Jece, Zmaja od Šipova, hostesa, go-go plesačica i Kursadžija. Ne živi hudi bijednik od Vagnera, Pink Flojda, Brehta i Kamija…

Dobro je biće gore

Može li gore? Naravno! Uvijek može gore.

Ljudi, nestaje ljudi! Mislim na bukvalno, biološko nestajnje. Dok se Baja i raja mu zaklinju u državnost Republike Srpske, svake godine ta ista Republika Srpska ostaje bez stanovnika koji bi napunuili jedan Prijedor. Nešto ih baci kašiku, a nešto ih za kašikom ode preko Slovenačke granice, u slobodan svijet.

I ostaje ko, Đuro? Ostaju Baja i bajinčad na infuziji, ostaju Cece, Jece, Zmajevi, i oni što sliče njima. Ostaje na to sve, a njih mi je najviše žao, i par desetinba idealista. Nema ih više ot tog broja. Jedan autobus se može napuniti i kapak. To su ljudi koji imaju viziju, želju i organizacione sposobnosti da urade nešto.

A, kako sada stvari stoje, namjesto posla, ostaće na sahrani svojih ideja, poslova i ideala. NA Manjači, negdje.

I onda se čudimo Miloradu Dodiku, jedinoj autentičnoj zvijezdi Republike Srpske, za koga se otimaju gazde šatora. Čudimo se tom galimatijsu guzica, sisa, popova, piva i vlažnih eura, koji se sjužio podno Manjače na nekakav zbor. Pokušavamo, kobiva, proniknuti u tajne spotaknuća.

A, spotaknuća nema. Samo te guzice i neki u daljini stih, “Ko iskreno I strasno ljubi dupe…kao pas”

Ne okreće se Kočić u grobu. Tamo mu je smiraj. Možda sa nebesa jedino zaključi-Znam ja nas, jebo ti nas.

Čekajte, to nije Kočić, to je onaj drugi. Isto sa sela. Ma, udri Mile “”Otišla si jednog dana”.

Nego zašto nam je draže šatorsko dupe od Kočićevog pera? Pa nismo mi Česi da čitamo knjige u javnom prevozu i zgražavamo se nad nekim nasiljem. Nemamo mi na 1000 ljudi jedno pozorište. Kod nas su heroji sjecikese, fukare i ratni zločinci, a heroine, žene im. Ratujemo svakih par decenija i krvlju zapišavamo međe. 95% ljudi nam vjeruje u više sile, a više od pola je funkcionalno nepismeno…I sve tako.

I još me pitaš za odnos guzice I pera?