Nedavno je izašla sjajna knjiga polemičkih eseja fra Drage Bojića pod naslovom Zlato i tamjan u kojoj autor precizno objašnjava ulogu i problematičan odnos religije i politike u savremenom bosanskohercegovačkom kontekstu. Čitajući Bojićevu knjigu postalo mi je jasnije kako bi bilo neophodno napisati sličnu knjigu o tome kako su obrazovne i naučne institucije ciljano učestvovale, kreirale i provodile nacionalnu mobilizaciju, koja je, kako kaže Viktor Ivančić u svom osvrtu na ovu knjigu, „najčešće paravan za golu kapitalističku eksploataciju“. Iako je na naučnicima da se usprotive ideološki motiviranom prekrajanju prošlosti, kako trenutačno stvari stoje na humanističkim grupama, proći će dosta vremena da se u tom smislu krene s mrtve tačke. Svakako da ozbiljnije razmatranje ove teme nadilazi okvire ovog teksta, jer je nacionalizam u obrazovanju i nauci sastavljen od različitih dijelova različitog intenziteta koji uspostavljaju sistem putem sinergije. I putem nje nepogrešivo stvaraju efekte koji trajno ukidaju i samu mogućnost javljanja bilo kakve vrste subverzije. Najporaznije od svega je to što bi se ovdje subverzivnim smatralo vraćanje objektivnom, logičnom i argumentiranom znanju koje bi moralo biti provjereno. Drugim riječima, subverzivno bi bilo vratiti se ponovo naučnom cilju.
Kada je ta vrsta naučne subverzije potrebna jednom Institutu, kakav je Institut za jezik u Sarajevu, onda smo duboko u ireverzibilnom društvenom haosu čija je jedina osa strukturiranja nacionalizam i šićardžijski interesi. Jer, kako objasniti situaciju da na pomenutom Institutu za jezik nema nijednog doktora nauka, osim direktora koji je to postao jednako ekspresno kao što je postao i doktor nauka? Gdje su svi nestali i zašto? Zašto su tamo samo dvije magistrice? Kako to da nikome ne pada u oči da Institut već više od četiri godine nema nijedan projekat? Ima li igdje ijedna naučna institucija u kojoj na šest ili sedam istraživača dolaze četiri ili pet administrativnih radnika? Institut se, dakle, ne bavi onim što mu stoji u naslovu, jer sama riječ institut (lat. Institutum) znači, između ostalog, „zavod za unapređivanje stručnog znanja“. Kako se Institut za jezik u Sarajevu bavi isključivo izdavačkom djelatnošću i objavljuje tuđe magistarske i doktorske radnje, više bi mu stajalo ime – zavod za unazađivanje stručnog znanja.Na sve ovo Institut je dobio pohvalu iz Rektorata Univerziteta u Sarajevu na koju se, kao na sveto slovo, poziva mladi direktor Instituta. Naime, prilikom promocije izdanja Instituta, jedan od prorektora – prof. Ugo Vlaisavljević, pohvalio je Institut na koji bi se, prema njegovim riječima, mnogi mogli ugledati, i to zbog ažuriranja web-stranice, koja je već tada bila lažna. Tako o Institutu, koji svoja izdanja promovira po mesdžidima među bh. dijasporom, ne bi li se štagod hajrovalo, govori jedan od prorektora, zanemarujući činjenicu da se tog dana nije promovirao nijedan institutski naučni projekat. Treba, zaista, znati elementarne podatke o projektima prijeratnog Instituta i radovima tadašnjih kadrova da se shvati do koje je mjere ova institucija nepovratno uništena.
Nezrelost koju pokazuje direktor nije slučajna. Njega su nezrelog morali prihvatiti jer nikog drugog nije bilo, odnosno sve je napravljeno tako da ne bude. O čemu je ovdje zaista riječ najbolje pokazuje usporedba Instituta sa fakultetima, na kojima se određenim profesorima ili profesoricama – posvećenim radu na nacionalnom (često: nacionalističkom) pitanju – radni ugovor produžava dokle žele, dok se naučnim savjetnicima isto nije odobravalo. Čak ni oni koji su imali projekte, nisu ih mogli završiti. Uglavnom je riječ o nepodobnom kadru, koji se može uspoređivati sa onim profesorima na fakultetima, koji su svoj posao radili profesionalno, iznad svega, ali nisu im produženi ugovori. Nekako su oni zamjenjivi, dok za nacionalne radnika zamjene nema. Tako npr. jedan Marko Vešović ode u penziju, iako je to bilo nepravedno ne samo prema Vešoviću, nego i prema studentima, a Fahrudin Rizvanbegović (poznat po receptu dvije škole pod jednim krovom) ostaje dokle želi, i to na izmišljenom predmetu – Starija bošnjačka književnost, za koju je, kad se prijave drugi kandidati, nužno poznavati orijentalne jezike, što jedino kod Rizvanbegovića nije bio slučaj.
Slično je s Dževadom Jahićem, za čije mjesto morate imati napisano nešto što bi se odnosilo na jezik epa Ženidba Smailagić Mehe!!! A tu je i njegova kolegica, akademkinja BANU (Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti), kojoj se ne smiju recenzirati radovi jer je to što jest, prema vlastitim riječima. Ustvari, akademkinja zna jako dobro da njezini radovi ne bi ni prošli ozbiljnu recenziju, jer su to sve manje-više cjepkanja doktorata. Ili primjena istog modela na nekog drugog bošnjačkog pisca, najčešće, ideološki provjerenog. Zato direktor Instituta za jezik sam recenzira sve. A možda tako i mora jer je jedini doktor nauka na toj „naučnoj“ instituciji. Ne znam samo šta kaže Zakon o naučnim institucijama o ovome? Osim toga, ne treba zanemariti ni određenu dozu nepotizma i ostalih, u Bosni tako karakterističnih, vrsta interesnih udruživanja. Treba samo pogledati sve izbore na Institutu i neće biti teško primijetiti da su određeni profesori uvijek u komisijama, a to se plaća. No, nije to bez veze. Sve će se to direktoru jednom vratiti.
Profesor Jahić, kad to odluči, može miran u penziju. Iza sebe je ostavio ono što je htio: stariju generaciju – samozvana filologinja na Filozofskom fakultetu u Tuzli, čiji je zadatak bio uvođenje pojma starobosanski u bosnistiku, što je samo hrvatska kopija starohrvatskog. Jedini je problem kad za iste spomenike jedni kažu da su pisani starobosanskim, a drugi starohrvatskim. Ostaje dilema – šta je od ovo dvoga starije, tj. prestižnije? Njezin drugi zadatak je proglašavanje bosančice od Kulina bana! Zatim tu je i srednja generacija – pomenuti direktor, filolog (također, po vlastitom zvanju), čiji je zadatak uvjeriti neupućene da je alhamijado književnost u izgradnji bošnjačkog identiteta nezaobilazna, kako u jezičkom tako i u estetskom smislu. No, o toj književnosti najpreciznije je govorio Muhamed Dželilović, u čiju se kompetenciju ne može sumnjati, u svom tekstu Bosanska priča s granice, gdje kaže: „O kakvom identitetu može biti riječi u zemlji u kojoj pisci pišu na svom jeziku a na tuđem pismu. Pismo, kao i tonska ljestvica u muzici, u svaku ljudsku misao unosi nov registar, drugu i tuđu sintaksu, a time koriguje i svaki sadržaj izgovorenog.“ Tome naprotiv, u direktorovim radovima iz ove oblasti naići ćete samo na najviše ocjene ovog stvaranja u estetskom smislu bez ijednog dokaza o tome. Drugi njegov zadatak vezan je za predstandardne idiome. Odnosno, neupućene uvjeriti u važnost i neizmjerljiv doprinos Bošnjaka standardnom izrazu, naravno, ne precizirajući ga. I najmlađu generaciju – asistenta Instituta, koji je iz nekog razloga morao otići sa sarajevskog na Filozofski fakultet u Mostar. Da bi se mladi asistent doveo na Institut, direktor je morao zaobići uposlene na Institutu, te komisiju povjeriti već pomenutoj akademkinji BANU. Tako akademkinja, direktor Instituta i jedna „vječna magistrica“ nagradiše predstavnika najmlađe generacije Jahićevih filologa radnim mjestom na Institutu, jer je, dok su drugi studenti na Filozofskom fakultetu spremali ispite, ovaj mladi budući filolog prof. Jahiću unosio riječi u rječnik.
No, on nije jedini koji je predano radio na profesorovom projektu i za rad uredno bio nagrađen. Istome se nada i direktor Instituta. S tim što on očekuje da Institut sasvim „potopi“ i onda zauzme profesorovo mjesto na Fakultetu. Da budem iskrena, pošto je profesor Jahić bio i moj mentor, htjela sam ga slijediti. Međutim, kako sam više čitala njegovo pisanje do devedesetih sve sam dalja bila Jahiću od devedesetih. Tačnije, od njegovog povratka iz Rusije. Dok sam mu se progresivno udaljavala, regresivno su mu se približavali oni koji ga nisu poznavali prije devedesetih.
Osim navedenog, nadležna inspekcija Ministarstva obrazovanja, nauke i mladih Kantona Sarajevo morala bi se posvetiti i brojnim nepravilnostima druge vrste, kao npr. činjenici da tehničko održavanje opreme radi sin uposlenice s kojom direktor sve dogovara. A renoviranja radi direktorov ujak ili daidža. No, ne vjerujem da će ikakve inspekcije biti, budući da je pomenuta uposlenica odigrala, skupa s direktorom, važnu ulogu u dolasku pravnice na Institut, koja je čist višak, ali je mladi kadar SDA.
Možda ipak sve ne bude izgubljeno za ovu Instituciju. Kako sad stvari stoje, pozicija direktora je neupitna. Štaviše, nagrađen je dodatnim honorarom na Fakultetu političkih nauka. Zato su prokukali studenti jer ih pomenuti direktor-docent, a uskoro ide i u prijevremeno zvanje, na predmetu Retorika ispituje o ikavskom poetskom maniru! I to postoji u BiH. Nikom ništa što nema nijedan rad iz te oblasti, i ne samo to – on retoriku nikad nije slušao. A možda to jednostavno nije bitno, kao što nije bitno dekanu Fakulteta političkih nauka, prof. Šaćiru Filandri, bivšem dugogodišnjem predsjedniku Bošnjačke kulturne zajednice – Preporod, što je, po definiciji, „kompatibilno“ profesuri na Fakultetu političkih nauka. Inače, spajanjem nespojivog Filandra je u zemlji, kakva je danas BiH, osigurao sebi dvostruki legitimitet: na jednoj strani etnonacionalno-politički, a na drugoj naučni. Nije to nikakva Filandrina specijalnost. Ovakvih i sličnih kameleonskih mimikrija moglo bi se navoditi unedogled. Zato smo danas tu gdje jesmo. A to je, osim našeg tradicionalnog licemjerja, ravnopravno raspoređenog na sva tri konstitutivna naroda, i izravna posljedica neoliberalnog koncepta obrazovanja. Za one koji su, eventualno, zaboravili ko je prof. Šaćir Filandra, da podsjetim: to je onaj profesor kojeg je, prema nekima, najveći ovdašnji intelektualac opisao kao politički ozbiljnog s naučno-akademskom odgovornošću, kao ljevičara koji razumije važnost nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini. S obzirom na njegovo učešće u nagrađivanju osobe koja je direktno odgovorna za odlazak onih koji nisu ideološki podobni sa Instituta za jezik, reklo bi se da su SDP i ozbiljni ljevičar, iako ne član SDP-a, imali nešto zajedničko. Direktor Instituta zaposlio se na Institutu za jezik za vrijeme SDP-a. Zatim je ekspresno doktorirao da bi zamijenio dotadašnjeg direktora, jer je njegova lingivstička kompetencija nezaobilazna i dragocjena samo u nacionalnoj mobilizaciji, a ona je apsulutni politički prioritet. Ni tadašnji direktor, ni ljevičar Filandra nisu mogli slutiti razornu moć budućeg, mladog i ambicioznog direktora.